Foto: Press
NOVU seriju svestranog Stevena Soderbergha (Out of Sight, Ocean's Eleven, Solaris, Magic Mike) bez problema možemo nazvati revolucionarnom.
Naime, Mosaic se isprva pojavio u obliku aplikacije ili, bolje rečeno, interaktivne miniserije koja sadrži nešto više od sedam sati sadržaja, a gledatelji su ti koji biraju kako će gledati seriju i koju će priču pratiti.
Projekt na kojem su Soderbergh i njegova ekipa naporno radili godinama nastao je kao proizvod njegove frustracije načinom na koji Hollywood funkcionira. Struktura se nije mijenjala godinama, a kada mu je prije pet godina pristupio Casey Silver (bivši šef Universal Picturesa), izložio mu je osnovne obrise ideje koja mu se motala po glavi i koja uključuje kvalitetnije korištenje moderne tehnologije u strukturiranju filma te mogućnost veće interakcije između gledatelja i likova.
I dok bi ljubitelji video igara u ovome mogli prepoznati recept modernih avantura kao što su Telltalesov The Walking Deada ili ono što čini David Cage iz Quantic Dreama, Soderbergh nije želio ulaziti na teren videoigara, a ono do čega su došli negdje je između videoigre i televizijske serije iako, u klasičnom pogledu, nije ni jedno ni drugo.
Gledatelji prate slučaj zagonetne smrti autorice dječjih knjiga koju u seriji glumi Sharon Stone, a nakon što pogledaju segmente različitog trajanja, odlučuju čiju priču žele pratiti i u kojem smjeru žele ići. Mogu pogledati sve kako bi dobili što bolji uvid u priču ili pak krenuti prečacem i što prije otkriti tko je ubojica.
Aplikacija je oduševila filmoljupce, a kritike su izvrsne. Ipak, ljubitelji tradicionalnog pristupa Mosaic mogu pogledati na HBO GO-u (dostupna putem operatora i direktno na www.hbogo.hr gdje je prvi mjesec besplatan) kao klasičnu šestodijelnu miniseriju.
U ekskluzivnom intervjuu, redatelj Soderbergh i scenarist Ed Solomon otkrili su nešto više o ovom zanimljivom projektu.
Ovo je revolucionaran projekt. Možete li reći kako ste došli do priče i tehnologije koju ste koristili te u kojem ste trenutku počeli razmišljati o tome?
Soderbergh: Otvorila nam se mogućnost jer naš producent Casey Silver surađivao je sa skupinom ljudi koji su patentirali tehnologiju koja je uključivala pristup razmišljanjima likova. Nisam bio siguran što s tim, ali počeli smo pričati. Želio sam biti dijelom rasprave o tome je li ovo nov način pričanja priče, a kao što je to slučaj i sa svakim drugim projektom, na kraju smo sigurno definirali što ne želimo. Na kraju smo snimili 15-minutni demo. Ed i ja smo prijatelji, ali u tom sam trenutku povukao Eda sa strane i rekao mu da radimo na ovome. On se uključio i tako smo počeli završavati scenarij prototipa koji smo ponudili trima kućama, a HBO je bio jedna od njih i pristali su.
Solomon: Počeli smo razgovarati u ljetu 2014. o tome na što bismo mogli proširiti priču. Uvijek sam želio priču o osobi, isprva sam na umu imao ženu koja istražuje zločin u koji je možda upletena. U jednom smo trenutku razmišljali o državnoj odvjetnici ili tužiteljici. Uglavnom, na umu sam imao zločin, a Steven je želio snimiti true-crime seriju smještenu u mali planinski grad, resort u kojem se ljudi mijenjaju s godišnjim dobima. U igri je puno love, a želio sam i ženski lik veći od života. Žena koja privlači pažnju čim uđe u prostoriju, koja iskorištava ljude. Steven i ja svakog bismo se tjedna našli i raspravljali o svemu. Počeli smo u siječnju i do lipnja smo imali pun zid ideja.
Serija je napisana drukčije od većine serija na TV-u, zar ne?
Soderbergh: Tako smo radili i na seriji The Knick. Različiti ljudi rade na različite načine, ali bilo je očito da nema tog univerzuma u kojem bismo mogli improvizirati ovakav zaplet. Raspored i produkcijski zahtjevi nametnuli su nam to da smo sve morali odrediti unaprijed. Ja preferiram takav način rada. To ne znači da se neke stvari ne mogu mijenjati i mijenjale su se, ali barem nismo smišljali stvari u hodu.
Solomon: U filmskoj formi više smo zainteresirani za priču koja se otvara ovisno o tome iz čije perspektive je pratimo. Međutim, mi smo ovdje imali više perspektiva i morali smo priči pristupiti iz svih kuteva. Morali smo znati sve o likovima, dijelovima grada i povijesti prije nego što smo se upustili u pričanje priče iz različitih kuteva.
Većina filmaša ne voli kada publika njihove filmove gleda na malim uređajima, ali vi ih potičete da to čine. Zašto?
Soderbergh: U ovom slučaju, da. Stvorili smo nešto što je predviđeno da se konzumira upravo tako. Isto tako, postoje neki ljudi koje bih nazvao filmskim ekvivalentom ljudi koji negiraju klimatske promjene jer realnost je da ljudi sadržaj konzumiraju na ovim napravama. Stoga, bilo mi je zanimljivo stvoriti nešto u čemu možete uživati na telefonima, ali ne i u kinima. To je poanta. Čovječe, to je jebeno računalo. Poslali smo čovjeka na Mjesec s manje tehnologije nego što je ima u našim telefonima. Zašto to ne bismo iskoristili?
Solomon: Razmislite o načinu na koji ljudi čitaju knjige. Držite je u rukama, postoji interakcija jer svakih 60 sekundi okrećete stranicu.
Soderbergh: Bože, kako si spor.
Solomon: Prilično sam spor. No, knjigu u svakom trenutku možete odložiti i nastaviti čitati. Postoji ta neka kvaliteta romana u ovome što radimo.
Soderbergh: Naravno, govorimo o verziji za aplikaciju.
Koliko se verzija za aplikaciju razlikuje od verzije za TV?
Soderbergh: Postoji hrpa stvari koje će određeni tip ljudi htjeti proučiti: scene, dokumenti, emailovi i glasovne poruke.
Solomon: Uz sve to radi se i o subjektivnom načinu pričanja priče. U linearnoj verziji napetost postoji od samog početka, a u verziji za aplikaciju postaje napetije kako vrijeme odmiče, ali imate izbor koji lik želite pratiti.
Soderbergh: Premisa u verziji za aplikaciju je "gdje idemo" dok linearna serija funkcionira oko premise "kako smo tamo došli". Počinjete od određenog mjesta i pitate se: "Kako su ova dva lika završila u ovom hodniku?" Po mom mišljenju, to su dva potpuno različita narativna motora.
U svojoj se seriji igrate s vremenskom linijom. Mislite li da je publika sofisticiranija oko toga što može podnijeti? U True Detective priča je vremenski razbacana, a Versace također svoju priču iznosi unazad.
Soderbergh: Da, sigurno, to je neupitno. Ljudi konzumiraju više priča dnevno nego prije 10-15 godina. Da i ne pričam što je bilo prije 25 godina. Mislim da postaju sofisticirani oko onoga što mogu pratiti. No serija koju sam producirao, Godless, za mene je nešto što također funkcionira jer je obrnuta verzija klasičnog načina pričanja priča. Pravo je osvježenje jer tako je drska u onome što radi. Osjećam da postoje bezgranične mogućnosti s kojima se možete igrati samo na temelju onoga što već postoji.
Solomon: Jedna od stvari koja mi se jako svidjela u Mosaicu je to da je u isto vrijeme jako jednostavna i stvarna, ali nikada ne podilazi. Sofisticirana je na drukčiji način. Pretpostavlja da publika obraća pozornost i želi nešto što je više nalik na roman.
Iako ste napisali scenarij od 580 stranica i očito znali sve o scenama iz svakog ugla, svojim glumcima niste dali sve. Dosta ste toga tajili od njih. Zašto?
Soderbergh: Mislim da ima nekoliko razloga za to. Zabavni razlog je to da nismo željeli da znaju što rade njihove kolege. Željeli smo da budu zaokupljeni vlastitim mislima i to je bila poanta. Praktična realnost je da ne možete očekivati da će netko pročitati 580 stranica scenarija. Nije fer. Svatko od njih doslovno je imao 120 stranica vlastitog materijala. Svatko od njih imao je vlastiti film.
Solomon: Svatko od njih imao je vlastiti scenarij po kronološkom redu tako da mogu pratiti vlastito kretanje. No puno smo toga morali nadopuniti. Postojalo je puno pitanja. Glumci bi si postavljali pitanja kao...
Jesam li je ja ubio?
Solomon: Da, to je bilo veliko pitanje. Jesam li je ubio? Ili samo pitanja vezana za njihov odnos s likovima, koliko ih dobro poznaju i slične stvari.
Mislite li da će ovo promijeniti televiziju i način na koji ljudi gledaju serije? Ili barem pokrenuti raspravu o tome kako spajati različite tehnologije?
Solomon: Ne mogu govoriti o kulturološkom značaju jer to nikada ne znate i nemate kontrolu nad time. Ono što mogu reći je da me promijenilo. Promijenilo je način na koji pristupam pisanju. Promijenilo je ono za što sam zainteresiran, kako ću raditi i gledati na vlastiti rad, promijenilo je kvalitetu mog pisanja. U moj ekscentrični svijet unijelo je goleme promjene. Što se kulture tiče, nadam se da će filmaši vidjeti ono što smo vidjeli mi.
Ne mislim da je ovo primjenjivo na svaku priču, ali mislim da bi mnoge priče mogle imati koristi od ovog pristupa.
Radi se o formi i sadržaju, zar ne? Moraju se poklapati. Nema smisla gurati sadržaj u formu ako od toga nema koristi.
Soderbergh: Mislim da ako ovo ostane jedina ovakva stvar koju ćemo napraviti - onda ne, ne mislim da će puno toga promijeniti. U slučaju da snimimo više ovakvih serija, mislim da postoji veća šansa da ljudi shvate kako se radi o zanimljivom formatu kojim će se htjeti poigrati.