Slutio da će postati slavan kad ga više ne bude. To se i dogodilo zbog jedne reklame

Foto: Wikimedia/Keith Morris - ImmediateListing in National Portrait GalleryOriginal/Billboard

Godina je 1999. Volkswagen reklamira Amerikancima svoj novi kabriolet. Četvero mladih vozi se područjem zaljeva Bodega na sjeveru Kalifornije, uživaju u neometanom pogledu na zvjezdano nebo i puni Mjesec. Zvučna kulisa je lijepa, akustična pjesma, s riječima "Pink moon is on its way". Dolaze do kampa na kojemu je ludi tulum, ali nakon nijeme razmjene pogleda shvaćaju da im je draži užitak noćne vožnje pod otvorenim nebom. 

Traženi odgovor

Legenda kaže da su odmah po premijeri reklame na televiziji počeli zvoniti telefoni u predstavništvu Volkswagena s pitanjem koje obično ne postavljate autokući: "Tko pjeva tu pjesmu?"

Kako mi je osobno odgovorio autor reklame Alan Pafenbach, glazbu je odabrao dvojac Lance Jensen i Shane Hutton. Bilo je to vrijeme izvlačenja zaboravljenih bisera prošlosti, a Lance i Shane su ne znam već kojim putem naletjeli na ploču koja je dotad bila prodana u mizernih šest tisuća primjeraka.

Isprva zbunjeni predstavnici VW-a, spremni na objašnjenja o paleti modela i kreditima, ubrzo su došli do traženog odgovora: "Pjesmu Pink Moon izvodi Nick Drake."

Nicholas Rodney Drake, genij akustične glazbe, bio je već ravno četvrt stoljeća pod zemljom. U trenutku prerane smrti 1974. godine njegova tri objavljena albuma prodana su ukupno u nekih četiri tisuće primjeraka.

I bolovao je od teške depresije, koja ga je i natjerala da s 26 godina prekine vlastiti život, ispivši, kako je patolog precizno izračunao, do osamdeset pet tableta Tryptizola, antidepresiva koji nipošto nije smio imati na raspolaganju u tim količinama. 

Genij folk gitare

Možda je okidač za takav tragičan čin bio taj što je s njim nekoliko dana ranije prekinula odnos Sophia Ryde, njegova, po svemu sudeći, platonska, aseksualna veza, koja više nije mogla podnositi Nickovu hirovitu narav.

A svakako ga je ubijala u pojam i spoznaja da ni nakon pet godina karijere praktički nitko ne zna za njega. Iako je slutio da će jednom, kad već bude mrtav i bijel, ljudi znati za njega.

Ne mislim sada izlagati inače zanimljivu biografiju, neobičnu već po samom mjestu rođenja (Rangoon u negdašnjoj Burmi, gdje je njegov otac radio kao inženjer u velikoj kompaniji). Samo pokušajmo shvatiti zašto ga se smatra glazbenim genijem, počevši od njegovog sviranja gitare, instrumenta koji je upoznao tek nakon što je već izučio klavir, klarinet i saksofon.

Brzo je savladao sve klasične elemente iz repertoara folk gitarista: alternativni štim mu je omogućavao da više okida prazne žice, što je olakšavalo i hvatanje kompliciranih akorda i davalo poseban zvuk. Kapodaster mu je olakšavao sviranje na višim pragovima.

No, ono u čemu je Drake bio nenadmašan jest njegova sposobnost da palac okida u svom ritmu dok ostala četiri prsta pletu po žicama. Ako ste gitarist, pokušajte onda izvesti ovu prekrasnu skladbu, za koju imate dojam da ju sviraju barem dvojica. Od svih meni poznatih folk gitarista njemu je po ovom umijeću bio ravan jedino još fenomenalni Lindsey Buckingham iz Fleetwood Maca.

"Nema pripjeva"

Svakako ne treba preskočiti ni Drakea kao tekstopisca s iznimnim pjesničkim darom, iako on sebe nije gledao kao pjesnika. Bude li se ikada pravila antologija tekstova popularne glazbe, bit će tamo i Nickovih stihova.

Poput onih iz Fruit Tree, upravo one u kojoj proriče vlastitu sudbinu da će njegova slava doći kad već dugo bude mrtav. I koja završava potresnim "They’ll all know that you were here when you’re gone".

Kad vidite koliko je napravio prelijepih melodija, harmonija, tekstova, pa sve to sjajno izveo na gitari i otpjevao vrlo karakterističnim zadimljenim glasom u baritonskom registru, postavite si pitanje kako to da on nije postao slavan za života. Dodajte tomu i da je bio visok i vrlo ugodnog izgleda, nije li mogao doživjeti slavu jednog Cohena i Dylana?

Vjerojatno je glavni razlog neuspjeha u tome što nije slijedio trendove svog vremena. Njegove pjesme jednostavno ne pripadaju tadašnjoj epohi, njih najčešće ni ne znate u koje biste vrijeme smjestili. One su u pravom smislu te riječi svevremenske. Ne čudi da su mnogi nakon one reklame za VW pomislili da se radi o novoj pjesmi.  

Nisu pomogle ni Nickove slabe komunikacijske vještine, koje su bile posljedica depresije ili možda čak i šizofrenije (koju onda ne možete liječiti Tryptizolom). Rijetke intervjue je davao kao da razgovara sam sa sobom.

Takav je bio i u odnosima s onom šačicom osoba koje su mu bile bliske, nije bilo lako prijateljevati s njime. Niti je volio nastupati uživo. Kad bi to i napravio, izgledao bi odsutno i praktički se ne bi obraćao publici. 

A ona je njegovu glazbu smatrala dosadnom, nedostajalo im je to što njegove pjesme nemaju klasičnu kitica-pripjev strukturu. Kad sam svojedobno na Fejsu linkao ovu neusporedivu baladu, neki su komentirali da im je monotona.

Drakeova djela traže pozornost, njih ne slušate tijekom džoginga ili kuhanja, a ona vas postupno uvlače u sebe poput vira i kad utonete u njih do dna, osjećate se kao da ste bili u nekom sasvim drugom svemiru. Ovdje je dodatni izazov u sviranju i neparni ritam (5/4), koji morate držati točno dok istodobno pjevate. 

Ulazak u legendu

"Najgori dan u našem životu ... Tako završava tragedijom naša trogodišnja borba", zapisao je očajni Nickov otac u svoj dnevnik 25. studenog 1974. godine. Na sprovod je došlo pedesetak ljudi, tisak jedva da je i zabilježio glazbenikovu smrt.

Otac Rodney i majka Molly, ona od koje je Nick naslijedio glazbeni talent, rado su godinama potom u svoju kuću primali svakog putnika namjernika kojega je zanimalo djelo jedva znanog genijalca. Usput, majka je iza sebe ostavila svoje stare snimke, imate ih na internetu, začudit ćete se kad vidite koliko je i stilski utjecala na svog sina.

Najviše truda u promoviranju ostavštine Nicka Drakea uložila je njegova sestra i prilično uspješna glumica Gabrielle. No, stvari su se bitnije pomaknule tek nakon Volkswagenove reklame, koju Rodney i Molly nisu doživjeli.

Nickova glazba utjecala je na brojne druge glazbenike, sasvim očito na Bon Iver te Iron and Wine, ali i na Radiohead, Cure, R.E.M. Možete biti sigurni da će uvijek biti onih koji ga iznova otkrivaju, teško je zamisliti nekog glazbenika da nakon slušanja Drakeove pjesme ne doživi promjenu samog viđenja glazbe.

On je u popularnoj glazbi postao ono što je Van Gogh u slikarstvu, genij koji nije doživio priznanje za života. Iza njega je ostalo tek tucet fotografija, nijedna dokumentarna snimka i trideset i pet neprolaznih pjesama.

Među njima je i ova elegija o prolaznosti dana i života, jedna od najljepših gitarskih harmonija, s očaravajućim kromatskim spuštanjem s A na E kojim se dočarava stih o Suncu što tone povlačeći za sobom sve što smo dobili i izgubili.

Ipak neki nakon potonuća ponovo osvanu, makar kroz glazbu.

Savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti na više mjesta. U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko brojeva telefona za psihološku pomoć:

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida: 01 2376 335 (radi od 0 do 24 sata)

Plavi telefon: 01/4833888 (plavi-telefon@zg.t-com.hr)

Psihološki centar TESA: 01/4828888 (psiho.pomoc@tesa.hr)

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje

"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.