MOJI susreti i iskustva s Jehovinim svjedocima kroz većinu života bili su mješavina nerazumijevanja, predrasuda temeljenih na iskustvu s jednom fanatičnom predstavnicom i generalne antipatije prema više-manje svim oblicima organizirane religije. Kako su godine odmicale, a oni dolazili u svoju misiju "širenja dobre vijesti", tu i tamo bismo popričali i moj se stav promijenio. I dalje su mi bili nejasni, ali nisam ih doživljavao kao fanatike već kao neku verziju kršćana koji su malo aktivniji, uporniji, ali i dosadniji u svom pristupu.
Međutim, u razgovorima s ljudima oko mene, stekao sam dojam da je mišljenje o njima bilo negativno. Čudaci su i fanatici, ne slave rođendane, ne primaju transfuziju, sektaši su i još gomila toga. Unatoč tome, moj stav je bio i ostao neutralan i sve donedavno moglo bi se reći da mi Jehovini svjedoci nisu bili "na radaru" te da sam o njima znao vrlo malo ili ništa pa samim tim nisam trošio ni energiju kako bih razvio mišljenje o njima. U većoj slici nisu mi se razlikovali od mormona, "subotara", pravoslavaca, muslimana, židova ili u konačnici katolika. Ukratko, verzija boga u koju netko vjeruje bila je i ostala kompletno nebitna stavka u mom životu.
No, bez obzira na ono u što vjerovali, uvijek su me fascinirali razgovori s vjernicima ili još bitnije, predstavnicima vjerskih zajednica i načinima na koji doživljavaju svijet.
I upravo sam zato i vrlo rado pristao posjetiti Međunarodni kongres Jehovinih svjedoka koji se ovih dana održavao u zagrebačkoj Areni gdje su tijekom tri dana okupili preko 13 tisuća vjernika iz cijelog svijeta. Što znači da Jehovini svjedoci tri dana pune Arenu u čemu su gotovo dostigli Aleksandru Prijović, a da pritom nisu izveli niti jedan narodnjak. To zaslužuje da sjednemo i popričamo o svim predrasudama koje ja, ali i mnogi poput mene, imaju prema ovoj ekipi. Iako sam pogledao nekoliko videa (uglavnom negativnih), odlučio sam doći što manje "zaražen" tuđim mišljenjem. Naravno, moj "ne znam puno, hajde da se bolje upoznamo" pristup ima pozitivne, ali i negativne strane jer ponekad treba pritisnuti s pitanjima, a da biste to mogli, morate biti dobro upućeni u tematiku i povijest religije koja, kao i sve druge, ima i svoju mutnu stranu o kojoj bi se moglo pričati satima.
Ako ništa drugo gledajte na ovo kao na prvi susret ateista i četiri Jehovina svjedoka.
Bilo kako bilo, sjeo sam s Joškom Liovićem, Dejanom Čikešom, Larijem Kocijančićem i Igorom Lukićem koji su bili moji vodiči kroz "jehovinosvjedočanstvo" i s kojima sam porazgovarao o zajednici koja u svijetu broji oko devet milijuna, a u Hrvatskoj oko pet tisuća vjernika.
Jedan od centralnih trenutaka događaja u Areni bio je obred krštenja kojem nismo prisustvovali, ali pretpostavit ću da se radi o klasičnom ritualnom gnjurenju. Ipak, Jehovini svjedoci krste se kao odrasle osobe što mi od starta djeluje kao vrlo razuman potez jer vjernicima daje mogućnost da se bolje upoznaju s onime u što vjeruju prije nego se zavjetuju na to krštenjem i da u to nisu "gurnuti" prije nego roditeljima mogu reći "ne, hvala". Isto tako, odmah su me ispravili i rekli da oni krštenje ne smatraju "ritualom".
"Uvijek im govorimo da sami uzmu Bibliju, čitaju i sami se uvjere, a ne da slušaju nas da im govorimo da to učine. Nema nametanja, neka sami prouče i donose zaključke".
Iako ne postoji neki uobičajeni uzrast kada se vjernici odlučuju na krštenje, većina ih se za to uglavnom odlučuje nakon što postanu punoljetni, a nerijetko i nakon tridesete godine. Što je prilično fleksibilno za religiju koja je nastala 1931. (iako pod drugim imenom postoji od kraja 19. stoljeća) i temelji se na vrlo strogom i konkretnom tumačenju Biblije. Tu su me odmah ispravili.
"Mi ne tumačimo Bibliju nego joj dopuštamo da sama sebe tumači. Sve što stoji u Bibliji smatramo istinitim."
Zanimalo me i koja su iskustva u većinski katoličkoj zemlji u kojoj dio ni na koje se načine Jehovini svjedoci razlikuju od klasičnih katolika, dio ih osuđuje na temelju predrasuda i nedostatka informacija, a dio na njih gleda svisoka.
"Što se drugih vjerskih zajednica tiče, nemamo problema s njima. Nekima možda djelujemo slično katolicima, ali razilazimo se u nekim bitnim stvarima. No, nemamo problema ni pojedinačno ni institucionalno. Na svojim propovijedima od vrata do vrata iznenađujuće ugodno razgovaramo s ljudima i ne pokušavamo ih dobiti na svoju stranu već samo razgovaramo i shvatili smo da ljudi vole popričati s nama. Što se institucija tiče, ne možemo odgovoriti na to, ali ne vidimo konflikte".
Na temelju naši razgovora, došao sam do zaključka da se radi o prilično otvorenoj i liberalnoj ekipi pa me zanimalo kako gledaju na one koji Bibliju ne tumače na isti način.
"Smatramo da nam je Bog dao slobodnu volju i da svatko od nas ima slobodnu volju da odlučuje što želi. I mi te želje poštujemo. Ako netko ima drugačije tumačenje ili živi drugačije od nas, mi to ne osuđujemo i naša uvjerenja primjenjujemo isključivo na sebe. Na kraju krajeva, to možete vidjeti po načinu na koji propovijedamo jer od vrata do vrata idemo svima, a ne samo ljudima koji dijele našu vjeru. Nemamo plan ni predrasude i ako netko ne želi pričati s nama, nema problema. Mi samo želimo s drugima podijeliti ono što smatramo da je nas učinilo kvalitetnijim osobama".
Doduše, ovo kucanje na vrata djeluje nametljivo, nešto poput "vjerskih trgovačkih putnika" pa me zanimalo što misle o tome i jesu li razmišljali o nekim drugim, modernijim metodama.
"Nije baš slično, trgovački putnici su naporni. Mi ne forsiramo ljude. Mnogi ljudi pitaju nas zašto sve ovo ne radimo preko medija ili interneta, ali ovo što radimo je jedan od najdjelotvornijih načina jer nikoga ne zanemarujemo. Dolazimo do svih i donosimo im sretnu vijest, ali ne radimo to nametljivo jer poštujemo njihove želje ako ne žele pričati s nama. Osim toga, mislimo da je ono što želimo reći vrlo važno. Primjerice, ako je u zgradi požar, želite upozoriti susjede."
Tijekom pauze malo smo prošetali Arenom i vidjeli ljude svih rasa i iz svih krajeva svijeta kako se zajedno druže i sve je zaista izgledalo kao klasična multirasna naslovnica Stražarske kule (časopisa koji izdaju), ali ipak sam se odlučio postaviti jedno klišej pitanje koje se nameće kod svih vjerskih zajednica. Zanimalo me gdje Jehovini svjedoci povlače granicu tolerancije i je li ta granica na uobičajenom mjestu - kod homoseksualaca.
"Mi nepoželjnih nemamo. Svi smo mi postali Jehovini svjedoci jer smo prihvatili način života koji Bog odobrava, a i sami dolazimo iz različitih kultura i svjetova. Tako da, ako je netko bio homoseksualac, ubojica ili drogeraš, nema razlike. Dok god je u svom životu spreman prihvatiti ono što Biblija nalaže".
Osim toga što su homoseksualci ponovno završili u istoj grupi s narkomanima i ubojicama, u uho mi je upao detalj "bio". Zanimalo me znači li to da se vjernici moraju "izliječiti" od svoje homoseksualnosti prije nego odluče pristupiti zajednici i vjeruju li da je seksualna orijentacija "naučena" jer ako su takvi rođeni, ako ih je takvima "stvorio Bog" i ako smo svi isti, zašto u ovom slučaju nismo?
"Na to je pitanje nama teško odgovoriti jer ne znamo je li to medicinsko ili neko drugo pitanje. No, želimo naglasiti da nam je tolerancija bitna i da cijenimo svako ljudsko biće pa tako i homoseksualce koji su ljudi, ali ne slažemo se sa svakim načinom života, pogotovo ako taj način života ide protiv Biblije na kojoj temeljimo sve. I tako funkcionira svaka skupina pa tako i naša. Želite li biti dio neke skupine, ili se držite pravila te skupine ili se ne držite, a ako ne, u tom slučaju ne želite biti dio te skupine".
A ovo nas je pitanje dovelo do teme o kojoj možete pronaći najviše negativnih osvrta na internetu.
Naime, Jehovine svjedoke prati problem koji dijele sa Scijentolozima, a radi se o praksi formalnog isključenja i primjenjuje se na članove koji počine "ozbiljan grijeh" i ne pokažu pokajanje, kao i na one koji dobrovoljno napuste vjeru. Ameri to nazivaju i "shunning", a posljedice su, tvrde svjedoci, drastične. Svi ostali članovi, uključujući najbližu obitelj – roditelje, djecu i braću – dužni su prekinuti svaki društveni kontakt s isključenom osobom. To uključuje razgovore, druženja, pa čak i pozdravljanje na ulici s ciljem da ih se prisili na povratak.
Iako smo u ovu temu ušli preležerno, činjenica jest da je ovakvih situacija bilo i da ih mnogi smatraju ogromnim, a možda i najvećim problemom ove zajednice. Stoga, zanimalo koje je mišljenje o ovoj praksi i u koliko je mjeri prisutna u našim krajevima.
"To je jako dobra tema jer mnogi smatraju da je biti Jehovin svjedok nešto što je doživotno. Ne mora biti tako. Svatko od nas danas-sutra može napraviti nešto što zajednica ili Biblija žestoko osuđuju, a ja to ne želim promijeniti. A ako netko ne želi biti dio zajednice, to ne znači da će ih se napadati, da nestaju obiteljske veze, a ne prestaju ni povremeni kontakti pa ih se povremeno nazove i pokuša pozvati na zajednička druženja. No, ako netko ne želi biti dio zajednice, ta osoba će na vlastitu inicijativu prekinuti kontakte sa zajednicom, a ne zato što su na to prisiljeni".
I dok je zajednica vrlo stroga prema onima koji se ogriješe o pravila zajednice, neki smatraju da su Jehovini svjedoci, baš poput katoličke crkve, tijekom godina bili itekako popustljivi prema pedofilima.
Naime, jedna od najtežih optužbi protiv organizacije odnosi se na njezino postupanje u slučajevima seksualnog zlostavljanja djece. Istraga Australske kraljevske komisije, pokrenuta 2013., otkrila je šokantne podatke. Utvrđeno je da je podružnica Jehovinih svjedoka u Australiji imala zapise o više od tisuću navodnih počinitelja unutar svojih redova, ali nijedan od tih slučajeva nije prijavljen policiji.
Tu dolazimo i do problema tzv. "pravila dva svjedoka". Naime, prema internim procedurama, da bi se optužba za grijeh smatrala dokazanom i da bi se poduzele disciplinske mjere, potrebna su dva svjedoka događaja, osim ako počinitelj sam ne prizna krivnju. Budući da se seksualno zlostavljanje djece gotovo uvijek događa u tajnosti, bez svjedoka, ovo pravilo u praksi onemogućuje kažnjavanje mnogih zlostavljača unutar organizacije i štiti ih od posljedica.
"To je oduran i gnjusan zločin koji apsolutno osuđujemo, a ako otkrijemo postojanje takvih zločina, ne bježimo od toga da se uključe svjetovne vlasti. U takvim slučajevima pravilo dva svjedoka je neprimjenjivo i upravo tome služi policija, a unutar zajednice se prvenstveno obraćamo žrtvi i obitelji žrtve. Kratko i jasno, postoji nulta tolerancija, ali ne možemo mijenjati neke stvari koje su se dogodile prije 40 ili više godina".
Između ostalog, izneseni je stav identičan onome što su službeno objavili na svojim stranicama.
Njihovo aktivno propagiranje i življenje vjere moglo bi se učiniti fanatično ili "sektaški" onima koji vjeru prakticiraju ležernije. Naravno, nisam očekivao potvrdan odgovor na direktno pitanje, ali zanimalo me kako gledaju na ove komentare i razumiju li odakle dolaze predsrasude.
"Tijekom života sretali smo se s brojnim predrasudama. Davno prije govorili su da ne gledamo crtiće s Mickeyjem Mouseoum i ne nosimo jeans. A što se sekte tiče, grozimo se tog pojma sekte ili kulta i svi ovdje bismo prvi pobjegli da je tako. Mi svoju vjeru živimo. Sastanci koje imamo su tu zato što to želimo, a ne zato što nam to netko nameće. I nema prisile, ako ne odemo na te sastanke, neće se dogoditi ništa. Sve što radimo, radimo zato što to želimo i volimo. Na kraju krajeva, svi su ti sastanci otvoreni za javnost, ne radi se o nečem tajnom. Baš kao i sportaši koji treniraju da ostanu u formi, tako i mi proučavamo Bibliju da bismo bili duhovno jači".
Jedna od najpoznatijih i najkontroverznijih doktrina Jehovinih svjedoka jest apsolutno odbijanje transfuzije krvi. Svoje uvjerenje temelje na doslovnom tumačenju biblijskih redaka, posebice zapovijedi iz Djela apostolskih 15:29.
Ova praksa stvara ogromne etičke i pravne dileme za medicinsko osoblje jer odbijanje transfuzije u životno ugrožavajućim situacijama može dovesti do teških posljedica, pa i smrti pacijenta, koja se mogla izbjeći. Iako je Europski sud za ljudska prava potvrdio pravo odrasle, prisebne osobe da odbije medicinski tretman na temelju svojih uvjerenja, situacija postaje izuzetno složena kada su u pitanju djeca ili pacijenti koji nisu u stanju donositi odluke za sebe jer ispada da stavljaju doktrinu ispred ljudskog života. Organizacija se brani isticanjem medicinskih rizika povezanih s transfuzijom i aktivnim promoviranjem beskrvnih metoda liječenja, tvrdeći da sve veći broj stručnjaka prepoznaje njihove prednosti.
"To je odluka pojedinca i crkva nema službeni zakon o tome niti naređuje, ali većina vjernika to tako doživljava. Na kraju krajeva, postoje nadmjestci za gubitak volumena krvi koji su se pokazali kao dobro rješenje".
Nisam liječnik pa ne mogu preduboko ulaziti u ovu temu niti raspolažem podacima struke koja te alternativne metode promiče, ali vjerojatno postoje situacije u kojima je transfuzija nužnost i zanimalo me hoće li Jehovini svjedoci u tom slučaju ugroziti život člana svoje obitelji zbog neke biblijske zapovijedi donesene u periodu kada transfuzija nije ni postojala.
"U takvim situacijama ne određuje vjerska zajednica što će pojedinac napraviti već je ta odluka na pojedincu. A ako, primjerice, država zaključi da roditelji rade štetu pa im nakratko oduzmu skrbništvo da bi pomogli djetetu, onda mi poštujemo zakon. Bilo je takvih situacija. A što se same transfuzije tiče, za nas to nije medicinsko već duboko vjersko pitanje, a ono se tiče značenja života i krvi u božjim očima. Moja krv je moj život u božjim očima. Osim toga, Jehovini svjedoci više nisu jedini koji promiču alternativne metode, ali naši razlozi su vjerski i uvijek želimo najbolje medicinsku skrb za svoju obitelj i sebe. Međutim, postoji izuzetak transfuzije i trudimo se učiniti sve kako bismo to izbjegli".
Jedna od stvari neodvojivih od Jehovinih svjedoka je ideja Smaka svijeta i Božjeg Kraljevstva, stvarne nebeske vlasti na čelu s Kristom, koja će "uskoro" preuzeti potpunu kontrolu nad Zemljom. Oni vjeruju da čovječanstvo od 1914. godine živi u "posljednjim danima". Prema njihovom učenju, te je godine Isus Krist nevidljivo počeo vladati na nebu. Ovaj period će kulminirati u Armagedonu, božanskom ratu u kojem će Bog uništiti sadašnji zli svjetski poredak i sve ljude koji ga podržavaju. Nakon Armagedona, preživjeli pravednici živjet će vječno na Zemlji pretvorenoj u raj.
U tom "novom svijetu" imamo "malo stado" ili 144 tisuće "pomazanih" kršćana koji će nakon smrti uskrsnuti kao duhovna bića i vladati s Kristom na nebu i "mnoštvo" u koje spadaju svi ostali vjerni Jehovini svjedoci koji će imati vječni život u savršenim uvjetima u raju na Zemlji.
Dodatni problem je i to da su se prethodno predviđalo nekoliko tih "smakova" i kao što znamo, niti jedan se nije dogodio, ali Svjedoci su mijenjali svoje priče kako bi racionalizirali omaške u predviđanju.
"Ova pogrešna očekivanja su nešto što se dogodi kada pojedinci pokušavaju sami tumačiti Bibliju, ali to nikada nije bio službeni stav".
Jehovini svjedoci definitivno nisu usamljeni što se ideje Smaka svijeta tiče, a s obzirom na sve što se događa u svijetu, velika većina nas misli da gore od ovog ne može. Ipak, ovo je malo slobodnije tumačenje "službenog stava" jer je upravo Charles Taze Russell, čovjek koji je stvorio temelje na kojima su nastali Jehovini svjedoci, čak dva puta pogrešno predvidio smak svijeta.
"Mi ne tajimo da smo u posljednjih 100 godina imali dva pogrešna predviđanja. Ono što treba razjasniti je da mi čekamo promjenu. Svi je čekamo i razlog je strah od nečega gorega. Mi na to ne gledamo kao na kraj nego kao na promjenu, kao što to najavljuje i Biblija. Kod nas se sve ne vrti oko toga nego je to samo jedna od stanica na putovanju. Ideja spasenja nam nikada nije bila glavni motiv da radimo što radimo već nas je vodilo upravo ono što je i tema ovog kongresa - štovati Boga na pravi način."
I to je bilo više-manje to.
U jednom su me trenutku pokušali vrbovati jer razgovor je bio super ugodan, ali nisam popustio jer vjera nije moj đir. U drugom sam trenutku pokušao izvući iz njih da se kao zakleti protivnici oružja osvrnu na svježe održani mimohod, ali u tom slučaju nisu popustili oni jer politika nije njihov đir.
Naš kratki susret protekao je vrlo pozitivno. Došao sam s gomilom predrasuda koje su pojačali neki od videa koje sam pogledao. I dok sve to smatram legitimnim iskustvima drugih, ono na što sam naišao je verzija priče koja nimalo ne nalikuje onome s čim sam se osobno susreo. Ukratko, napustio sam kongres s daleko manje predrasuda i bolje upućen u to kako funkcioniraju, ali i puno više pitanja koja bih im u drugoj "rundi" svakako postavio. Sve u svemu, bilo je ovo iznenađujuće ugodno iskustvo koje, kao što memeovi kažu, definitivno nije bilo na mojoj bingo kartici za 2025.