ZLATKO HASANBEGOVIĆ ponovno se vratio s ruba relevantnosti, a ovog se puta odlučio pozabaviti Tomislavom Tomaševićem i svim opasnostima koje proizlaze iz Možemo! i njihovog dijaboličnog doživljaja prometne signalizacije.
U posljednjih nekoliko dana, koliko traje ovaj podsjetnik na to koliko su nam nedostajale uzbudljive priče o uređajima za regulaciju prometa, ništa nije odjeknulo kao izuzetno bitno pitanje na koje je ovaj pronicljivi član Domovinskog pokreta odlučio dati odgovor.
Naime, ključno pitanje na koje čekamo odgovor otkako su se semafori prvi put pojavili jest: "Treba li semaforski čovjek semaforsku prijateljicu?".
Znamo da Možemo, ali Smijemo li?
I prije nego na sve odmahnete rukom i zaključite da je riječ o pizdariji, trebali biste znati da je to novo ratište ljevice i desnice.
Možemo! u svom programu spominje "rodne semafore" koji su zahvaljujući neviđenom uzjebu desnice i konzervativaca, postali tema oko koje se odrasli ljudi natežu bez ironičnog odmaka.
Evo, Hasanbegović pizdi već tjedan dana.
Naravno, živimo u svijetu u kojem su ova i slične teme uobičajene pa brojite dane prije nego se netko zapita zašto su i Možemo! i Domovinski pokret pretpostavili spol siluete jer možda je riječ o ne-binarnoj osobi koja ne želi da je se trpa u ladice koje nam je ovo društvo nametnulo.
Bilo kako bilo, Možemo! pretpostavlja da su nam rodni semafori potrebni, a Domovinski pokret i još par manje bitnih stranaka koje nemaju pametnijeg posla, zaključili su da su rodni semafori "krunski dokaz" koji će zauvijek riješiti svaku nedoumicu oko toga vode li Možemo! u anketama ili... U PAKAO!
Jer prikazuju ovo kao da je sotonina sljedba došla po sve što nam je sveto. Našu vjeru, naše domoljublje, naše brakove, našu djecu i ono što nam je najveća svetinja - naše semafore.
Pitaj Boga
Oni bi, eto, da silueta bude to što jest, onako kako je Bog prometa (nazovimo ga Prometej) to i zamislio i kako, na kraju krajeva, stoji i u prvom poglavlju Postanka: "I reče Bog: 'Neka bude svjetlost!'.
I bi svjetlost.
I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć.
Tako bude veče...
Rekavši to, Bog se sjeti i da će, kad se već bavi svjetlošću, pozabaviti i svjetlosnom signalizacijom pa reče: "Neka bude semafor".
I bi semafor.
I vidje Bog da je semafor dobar.
I rastavi ga na onaj s tri svjetla i onaj s dva; i rastavi onaj s tri na crveno, žuto i zeleno svjetlo; i rastavi onaj pješački na dva; i skuži Bog da mu to nije baš nešto i da nešto nedostaje.
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka sa semafora, na sliku Božju on ga stvori.
I stvori dvojicu.
U dvije boje.
Crvenog prozva Bog Crveni lik sa semafora, a zelenog Zeleni lik sa semafora.
I blagoslovi ih Bog i reče: 'Svijetlite, mijenjajte boje, regulirajte promet i sebi ga podložite! I doda Bog: 'E, i nemojte mi slučajno žene dovoditi jer semafori nisu neka sprdačina da svatko radi što mu padne na pamet'.
Tako bude večer, pa jutro - dan prvi. I semafor".
Povratnički hit
I možemo se mi zajebavati, ali ovi su semafori snažno uzdrmali Hasanbegovića. Već par dana drobi o njima. Vidi čovjek da je to djelo "teoretičara lezbijskog sindikalizma". Očito. Pa to svatko vidi.
Netko kaže da bi dodao ženu na semafor i prvo što ti proleti kroz glavu je: "Evo je! Teorija lezbijskog sindikalizma! U punom sjaju".
I istovario je Hasanbegović tu još štošta. Ima vjerojatno i smislenijih dijelova, ali uzalud, sad svi pričaju samo o semaforima. Pokušalo se prebaciti raspravu na ono što je uistinu bitno, a to je da Možemo! ima sasvim normalne ideje vezane za urbano planiranje o kojima vrijedi popričati, ali ne - Hasan se uhvatio semafora. Semafori su njegov veliki povratnički hit.
Iz cijelog programa on se grčevito uhvatio za (naizgled) nebitan odlomak o rodnim semaforima, kao da su Možemo! kampanju vodili pod sloganom: "Ovaj semafor je poput Tomislava - zelen i crven".
Kažem naizgled nebitan jer Hasanbegović vrlo dobro zna da hvatanje za ovakve debilne teme pali kod prosječnog pećinara koji će čuti "rodni semafor" i automatski pomisliti da mu vojska povampirenih pedera dolazi pojebati sve u kući. To je taj "Željka Markić pristup" strašenja maloumnih i/ili konzervativnih pričama o mračnim silama koje dolaze po sve što im je sveto.
Čuvajte nas, pazite nas...
Ne morate biti ni posebno inspirirani, dovoljno je prisjetiti se "recepta za uspjeh". Ubacite Tita i lezbijke i pokrili ste dva velika desničarska okidača... I Radu Borić. Nju jako ne vole. Iako nisu uvijek sigurni zašto.
Što uopće znači teoretičari lezbijskog sindikalizma? Je li uopće bitno? Istina, zvuči dobro kao naziv opskurnog punk banda, ali ne toliko dobro da biste uložili napor i dešifrirali na što se točno odnosi. Neće to učiniti ni oni kojima je poruka namijenjena. Oni će čuti "lezbijke" i to će biti dovoljno.
Krojači lezbijske agende? Strava.
Krupjei lezbijskog kasina? Užas.
Rodni ispravni semafori
Štoviše, dvije od tri riječi ne moraju ni imati smisla. Možete reći da strahujete od najezde "kolostosa lezbijske sukusfere" i to će savršeno funkcionirati ako se obraćate zatucanim homofobima jer takvi reagiraju i na najmanji mig. A kad u programu nabasate na dio gdje se u istoj rečenici spominje LGBTIQ+ i rodno ispravni semafori, znate da to morate iskoristiti. Pogotovo ovo sa semaforima jer zvuči kao zajebancija pa ćete, u pecanju homofoba, pokupiti i dio ovih koji su alergični na sva novovalna woke preseravanja.
Ali u većoj slici, semafori su nebitni.
Hasanbegović to zna. Svatko normalan zna da je to sekundarna tema jer kad ste prošli put zastali na pješačkom prijelazu i zapitali se: "Znaš što ovom zelenom fali? Šos!". Čak i Možemo! vjerojatno zna da će u gradu s bezbroj daleko većih problema koje će naslijediti, rodno ispravni semafori biti tema za daleku, daleku... daleku budućnost.
Oni kojima se Hasanbegović obraća - oni ne znaju... Puno... Samo se boje... I to je više nego dovoljno.