Jedan od najupečatljivijih projekata ovogodišnjeg Zagrebačkog salona je Metaodgovor, djelo umjetnika Silvija Vujičića u kojem kroz oslikavanje tijela pornoglumca Johna Easta Thomasa propituje društvene norme, autentičnost i granice izloženosti. Metaodgovor je izgrađen od nekoliko tisuća kratkih videozapisa, a svi ga mogu pogledati u centru grada, u Oktogonu.
Kada posjetitelj postavi pitanje Johnu, arhiv "oživljava" i iz tih fragmenata jezika i slike stvara uvijek novu konstrukciju. Odgovor se nikad ne ponavlja, uvijek postaje nešto drugo. Proces nastajanja ovog projekta bio je poprilično složen.
Snimalo se pet dana, za potrebe snimanja stvorili su poseban studio, a John je morao izgovoriti oko 10.000 rečenica koje je za njega napisao Silvio s kojim smo porazgovarali o projektu.
"Za potrebe snimanja konstruirali smo poseban studio, prostor u kojem su bili snimatelj Ivan Slipičević, John Thomas kao protagonist videoinstalacije i ja. Snimanje je trajalo pet dana i bilo je vrlo intenzivno. Trebalo je savršeno izgovoriti oko deset tisuća rečenica bez ponavljanja i bez stanki, dok je izvođač istodobno trebao svlačiti se, odijevati i izvoditi improviziranu koreografiju s rekvizitom", prepričava nam.
"Iznenadilo me koliko John ima razvijen odnos prema kameri i prema vlastitom tijelu. Rekao mi je nešto što jako rijetko čujem: 'Ja se stvarno dobro osjećam u svom tijelu.' Nisam siguran koliko ga je formirala industrija u kojoj radi, prije bih rekao da ima prirodan talent i da ga je dodatno oblikovao dok je studirao režiju. No, iskustvo porno industrije sigurno nije beznačajno, o tijelu se ondje nauči mnogo", smatra.
"Ovaj je rad produkcijski zahtjevan. Težak je za John Thomasa kao izvođača jer je pet dana neprekidno snimao gledajući u kameru i izgovarajući više od deset tisuća artikuliranih rečenica koje sam mu napisao. Zahtjevan je i u postprodukciji, jer traži mjesece montaže. Potrebni su i vrhunski programeri koji na temelju mog koncepta i danog materijala izrađuju softver koji pokreće rad. Možda je ipak najdelikatniji aspekt raditi s osobom koja dolazi iz filmske industrije za odrasle što je jedan delikatan kozmos. Trebalo je pažljivo balansirati kako njegov lik i karijera ne bi bili kompromitirani ili pogrešno interpretirani mojim umjetničkim radom. Možda je upravo to bio moj najveći izazov."
John East Thomas je 18+ glumac iz engleskog Batha koji već godinama govori o stvarnosti rada u seks industriji. S 22 godine je saznao da je HIV pozitivan pa svoje djelovanje koristi i da bi educirao druge o seksualnom zdravlju.
"Prvi kontakt nastao je nakon šestomjesečne 'potrage' za Johnom, koju smo vodili kustos Jurica Mlinarec i ja. Johna sam prvi put vidio u Madridu, dok je gledao zalazak sunca kod kraljevske palače, i tada sam intuitivno osjetio da je on protagonist za koncept koji sam već dugo razvijao. Do prvog susreta preko Zooma prošlo je dosta vremena. Pripreme smo radili online, a kada je napokon stigao u Zagreb na produkciju i snimanje, doživio sam to gotovo kao ukazanje. John Thomas je svjetska zvijezda u industriji u kojoj djeluje i sama činjenica da sam ga uspio uključiti u svoj vlastiti kozmos te to u potpunosti realizirati, donijela mi je više od zadovoljstva", govori nam Silvio.
Ovo nije prvi put da Silvio u svoj rad uklapa elemente iz porno industrije.
"Prvi put sam surađivao s porno industrijom 2005. godine u Berlinu, za pripremne radove koji su kasnije predstavljeni u Zagrebu 2006., u radu Exposed to Virus and Fashion. Bio je to performans u formi lažne modne revije gdje je publika bila podijeljena na dva ulaza, pa je pola mislilo da ide na modnu reviju, a druga polovica u backstage gledati zakulisne radnje", prisjeća se.
"Glumci iz industrije za odrasle za mene su kao i svi drugi ljudi, a to čime se bave je posao. Nema razlike između mene i njih. Društvo, nažalost, voli etiketirati, stigmatizirati i ograničavati prava ljudi kroz predrasude. Ja sam sretan što imam profesionalno iskustvo s tom industrijom i mogu reći da rijetko tko radi s takvom profesionalnošću, posvećenošću i poštovanjem prema procesu kao porno glumci", poručuje.
John je zagrebački rad vidio prvi put na sam dan otvorenja Salona.
"Trebao mu je jedan dan da mu se slegnu dojmovi. Nije lako biti u tako intenzivnom umjetničkom procesu, pa zatim izaći iz njega i nakon pola godine suočiti se s gotovim radom koji ne samo da je vizualan već zvukom glasa ispunjava cijeli prostor galerije. To bi svakome bio šok, a pogotovo nekome čija karijera ovisi o samoprezentaciji pred kamerom. Umjetnički rad je kompleksan jer uključuje visoki stupanj odgovornosti prema nečijem liku, a lik ne smije biti kompromitiran ni stavljen u nepoželjan kontekst. U ovom radu granica između uloge u filmu i portreta osobe izuzetno je tanka i mislim da je upravo ta 'nelagodna' zona ono što ga čini intenzivnim. Pod time mislim i publici i izvođaču", naglašava Silvio.
"John je postavio jasne uvjete kako se ne bi narušio njegov profesionalni lik, što je potpuno legitimno i razumljivo. Bilo je važno sve to jasno iskomunicirati. Na kraju, dobio je tisuće rečenica koje je izgovarao i mogao je vidjeti da tekstovi nisu uvredljivi niti je to tema rada. Na kraju je sve počivalo na povjerenju i mislim da se upravo to povjerenje vidi u konačnom rezultatu. U načinu na koji njegovo tijelo govori istodobno kao njegovo i kao tuđe."
Očekivanja od reakcija publike Silvio kaže da nema.
"Radim dovoljno dugo da znam da su očekivanja besmislena. Nemam očekivanja. Pogotovo na lokalnoj razini, gdje se umjetnost često događa unutar pet ulica u glavnom gradu države", kaže.
"Digitalni format jedini je mogući okvir za ovakav rad jer se prezentira kao virtualni portal. Tijekom procesa nisam razmišljao o publici. Onaj tko stalno misli na publiku, teško može izaći iz vlastitih granica stvaralaštva. Ne znam kako publika reagira, ali kao i kod svakog umjetničkog djela, želite li doista sudjelovati, pustite da vas rad zavede. Možda će publika iz njega izvući introspekciju i potrebu za bavljenjem sobom, možda neće", objašnjava.
"Algoritam je, paradoksalno, ono što je danas najautentičnije. Što se identiteta tiče, svi ih imamo više jer živimo u mnogostrukim prostorima, fizičkim i virtualnim. Moje tijelo djeluje paralelno u više svjetova, i to postaje nova, autentična stvarnost", dodaje.
Što je htio postići ovim radom, je li nešto htio isprovocirati, pitamo ga...
"Ne mislim da bilo što trebam provocirati. Umjetnost ne nastaje iz potrebe za provokacijom. Pitija, odnosno orakul, pojavljuje se kada više ne znamo kako se nositi sa situacijama ili gdje pronaći izlaz. Proroku se obraćamo kada više nemamo kome. Čini mi se da tu ulogu danas može utjeloviti samo tijelo koje je političko tijelo. Tijelo koje se opire sistemskoj nebrizi, često maskiranoj kao body positivity, i koje više ništa ne skriva. Takvo tijelo je javno, izloženo i istodobno otporno na kritiku. Ja sam to tijelo prepoznao u pornografskoj industriji", jasan je.
A pošto se kroz karijeru bavio pitanjima fetiša, za kraj smo ga upitali što smatra najvećim fetišem današnjeg društva.
"Teško mi je govoriti o fetišima globalno, ali gotovo sam siguran da je najveći društveni fetiš u Hrvatskoj tuđi neuspjeh. Uvijek me fascinira koliko mediji reagiraju na nečiji osobni krah ili političko posrnuće. Cijela nacija sudjeluje u tome, a maloljetna djeca znaju sve detalje procesa", zaključuje.