Nekoliko kilometara sjeveroistočno od Prnjavora, usred Republike Srpske, šokirane putnike će dočekati Trentino bar. Na njemu je izvješena velika talijanska zastava.
Birtija ne nosi to ime bez veze, kao Monaco ili San Marino kojih ima u svakom selu i kvartu - gazda Trentino bara zove se Luigi Andreata, a unutra oni koji znaju razgovaraju na talijanskom. Špricer iliti gemišt od četiri deci može se popiti iz pivskih čaša Nastro Azzurro.
Luigi nije neki zalutali turist kojem se svidjelo ovdje pa je ostao - on i njegova žena Slavica drže birtiju već tri desetljeća. Luigijeva obitelj, kao i cijelo talijansko selo Štivor, tu je preko 140 godina. U Prnjavoru i oko njega inače žive Česi, Poljaci, Talijani, Ukrajinci, Romi, Mađari, Slovaci, Slovenci, Rusi, Rusini… Zbog toga je gradić dobio nadimak “mala Europa”.
Otkud Talijani kod Prnjavora?
Što se Talijana tiče, oni su došli tamo 1880-ih iz Valsugane, doline na sjeveru Italije. Velika poplava uništila im je domove, a u današnjoj BiH su zapravo završili slučajno.
“Bio je neki čovjek iz Genove kojem su naši dali sve što imaju da odu u Brazil, ali on je uzeo novac i nestao. Nisu imali izbora, morali su opet skupiti sve što su mogli i otići. Tada se Austro-Ugarska širila i falilo im je školovanih ljudi na ovim prostorima, pa su pustili Talijane da dođu”, objašnjava Luigi.
Talijani su kupili zemlju od lokalnog bega, a mnogi tvrde da su je i preplatili - došli su taman na kraju osmanske vlasti u Bosni. Nakon petstotinjak godina pod Turcima ljudima je bilo dosta pa je beg završio prilično loše - domaći ljudi su ga živog spalili u njegovoj kući zajedno s obitelji.
S druge strane, Talijani su se krvavo izborili za vlastiti život. Luigi pokazuje mali grob usred polja kukuruza u kojem su njegova prabaka, njezina kćer i unuka.
“Kad su došli, ovdje je bila džungla - samo šuma na sve strane. Imali su tu nesreću da su krenuli taman u jesen i došli malo prije zime. Svi koji su mogli sklapali su nešto nabrzinu da se sakriju, pola ih je pomrlo do proljeća.
U toj zimi jedna kći moje prabake se porađala, i ona i curica su umrle. Kakvi doktori u to vrijeme? Brzo nakon toga i baba je umrla od tuge”, kaže.
Razloga za tugu bilo je još puno jer je donedavno život na selu izgledao potpuno drugačije - stariji to pamte, a mlađih više ni nema. Ida Andreata, Luigijeva sestra, prisjeća se koliko su bili siromašni.
“U proljeće smo kao djeca skinuli svu odjeću, bili smo u gaćama sve do jeseni. Odjeća se nije smjela trošiti. Hodali smo bosi, pčele su nas ubole u tabane milijun puta. Već smo znali od starijih, uzmeš tri ljekovite biljke, istrljaš i do sutra sve prođe”, govori.
“Ako krepa krava, to je bio ogroman gubitak u kući. Ne daj bože da nas je mama vidjela da smo udarili kravu ili vola. Mi bismo dobili pet puta više. Krave nisu slušale pa smo ih znali udariti šibom, ali ni slučajno da naši vide to. Ili ćeš ići spavati bez večere ili bar jednom dobiti motkom. Ni kad je mama bila na samrti, nismo joj smjeli spomenuti volove jer je plakala - toliko su te životinje značile u kući”, prepričava Ida svoje djetinjstvo.
"Sloboda je najvažnija"
Ida je ostala u selu cijeli život i, bez obzira na sve, uopće ne misli da joj je bilo loše - naprotiv, smatra da smo danas svi postali razmaženi. S obzirom na sve što je ispričala, bilo bi teško reći da nije u pravu.
“Ljudi ne znaju cijeniti već to što žive u miru i slobodi, uz sve ratove koji se događaju u svijetu… Sloboda je najvažnija. Imaš hranu i krov nad glavom, ali ljudi imaju i previše pa su postali obijesni. U ratu nikad nisi znao kad će neka budala naići, ali nisam si dozvolila da puknem. Imala sam i izbjeglice u kući i hranila ih, onda cijelu noć mislim što je s mamom, tatom, selom… Po noći sam slušala hoće li biti neka eksplozija. Ni rak mi nije mogao ništa jer nisam dozvolila da mi utječe na mozak. Sve je u glavi, samo trebaš to poredati”, zaključuje.
Slično razmišlja i Mira Moretti, jedna od rijetkih stanovnica Štivora koje još govore stari talijanski dijalekt.
“Nas je bilo jedanaest - sedam sestara i četvero braće. Svi su radili na zemlji i svi smo bili zadovoljni. Brali smo kukuruz i pjevali. Danas ako pjevaš na cesti, svi će misliti da si lud ili pijan”, smije se Mira.
Ipak, i ona pamti da život nije bio nimalo lagan.
“Išli smo u katoličku crkvu u Prnjavor - bosi smo hodali do Prnjavora (oko 6 km, op.a.), tamo oprali noge u hladnoj vodi i onda ulazili u crkvu. Živjelo se teško, ali dobro. Sada više nitko nije zadovoljan ničime”, objašnjava na trentinskom dijalektu koji se ovdje nije mijenjao 150 godina.
Mira ponosno pokazuje narodnu nošnju i snimku priredbe na kojoj pjeva tradicionalnu talijansku pjesmu. Nakon toga me vodi do crkve u selu - unatoč svojih osamdesetak godina, aktivno sudjeluje u njenoj organizaciji.
“Žene obično nose cvijeće u crkvu i drže je živom. Ova je treća koja je izgrađena 1979., biskup iz Trenta je pomogao da se napravi. Mramor je dovezen iz Italije i još uvijek se sve nadograđuje i uređuje…”, pokazuje. Veliki kip Bogorodice koji dominira pred oltarom, kaže, prošao je sve i svašta.
“Kad su nakon Drugog svjetskog rata Švabe otišli iz susjednog sela, lokalne djevojke su donijele Bogorodicu zamotanu u deku i postavile je ovdje. Prije ovog zadnjeg rata se nije znalo hoćemo li morati otići, vojska je dolazila u kuće popisivati stvari… Pet-šest obitelji je otišlo, a jedna žena je sa sobom odnijela kip. Nakon što su se drugi pobunili, morala ga je vratiti”, prisjeća se Mira.
“Borimo se, dajemo puno da se naša crkva održi. Ja, recimo, dajem puno za misije”, kaže ponosno. Parsto metara od crkve nalazi se i talijansko groblje, a Mira poznaje gotovo sve koji su pokopani tamo. “Ne želim uklesati svoje ime na grob, neka oni iza mene to rješavaju. Jedna je to napravila pa je gledala samu sebe na grobu dvadeset godina”, smije se.
Ferragosto u Štivoru
Nažalost, u Štivoru je groblje sve punije, a mlađih koji se vraćaju iz rada u inozemstvu sve manje. Tradicija se još drži, ali dijalekt i običaji polako nestaju.
U tjedan dana koliko sam bio tamo Štivor je posjetila obitelj iz Melbournea i dvojica zalutalih Talijana koji putuju po bivšoj Jugoslaviji - uglavnom u posjet dolaze ljudi koji su na neki način povezani sa selom. Turizam praktički ne postoji, pa nema ni te ekonomske grane da vrati ljude.
Štivor tako živne jedino za Ferragosto, odnosno Veliku Gospu. Prema pričama domaćih, tada se svi vrate kućama, selo i crkva su opet puni, a kod Trentino bara se napravi fešta i ispeče prase.
Nadajmo se da će se ovaj lijepi kraj ipak pronaći novu perspektivu prije nego što nestane, kao što se već dogodilo s previše sela na našim prostorima. Na zgradi udruženja Talijana oluja je odnijela krov još prije tri godine - obnovu, kaže Luigi, još čekaju. Uz puno praznih političkih obećanja.
Iz Štivora su ljude otjerali rat i siromaštvo, kako to već uvijek bude - ovdje je specifično što su se Talijani devedesetih našli usred rata s kojim nisu imali nikakve veze. Lokalni Srbi i Talijani tada su spašavali jedni druge, a ljudske sudbine koje su se dogodile u to vrijeme previše su neobične i teške da bi ih se uguralo ovdje. One zaslužuju zaseban tekst.