Novi dvodijelni Netflixov dokumentarac o Jerryju Springeru - Fights Camera Action - zanimljiv je i značajan na više razina. Prvobitno kao nostalgična pilula svima onima koji se još sjećaju čuvenog talk showa koji je krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih bio na vrhuncu popularnosti, da bi već tijekom prve dekade XXI. stoljeća nestao s radara, iako je otkazan tek 2018.
Osobno, ne mogu posvjedočiti da poznajem bilo koga tko je ovo zaista revno pratio i bio fan, ali ta emisija, gledana uglavnom preko satelita, činila nam je ponekad jednu od interesantnijih zanimacija prije škole ili nakon posla, i u tom smislu može nam izazvati uvjetnu reminiscenciju.
Jezgrovita rekapitulacija TV fenomena
Drugi, možda i bitniji razlog, jest što je ovo relativno kratka, ali izuzetno jezgrovita rekapitulacija jednog TV fenomena preko kojeg možemo vidjeti začetak, razvoj i kulminaciju kulturnih procesa čije utjecaje itekako osjećamo i danas, bilo da se radi o lokalnoj ili svjetskoj javnoj sceni i pop-kulturi.
FCA , da si olakšamo imenovanje, nije biografski dokumentarac o titularnom voditelju i njegovom ostvarenju američkog sna, kao što je to, recimo, bio dokumentarac o Marthi Stewart.
Jerry je, gledano iz naše perspektive, i prema svojem bogatstvu i slavi taj san zasigurno ostvario, ali on je u cijeloj priči bio tek paravan, lice za javnost, čovjek s minimalnim kreativnim unosom u stvaranje svojega showa. Glavni junak je, ustvari, sama emisija i nekolicina ljudi iz sjene koja ju je tijekom "zlatnog perioda" oblikovala.
Za neupućene ili one koji su nekoć tom programu poklanjali tek poneki trenutak, stavit ćemo stvari u kontekst. Jerry Springer show je, jednostavno rečeno, TV smeće.
To je kapitalni primjer tabloidizacije medija, kič-reality, populistička vulgarna razonoda zasnovana na animalnim porivima i niskim strastima u kojoj kao protagonisti sudjeluju uglavnom niža i neobrazovana populacija Amerike, koja bi (nominalno) trebala biti i glavna ciljna publika.
Ipak, enorman uspjeh koji je postigla krajem devedesetih, oborivši Oprah s trona po gledanosti, dokazao je da su je itekako pratili i mnogi visokoobrazovani i dobro situirani. Dakle, nešto poput cajki i reality emisija kod nas - nitko ih ne gleda i ne sluša, a svi znaju o čemu se radi.
Formalno, show je trebao prikazivati zanimljive ljude “iz naroda” i njihove neobične priče i probleme - na stolicama pred publikom sjedili su obično gosti u nekakvom sukobu, najčešće obiteljskom i emotivnom, ali često i ideološkom, vjerskom i, naravno, rasnom.
"Jerry, Jerry, Jerry!"
Umjesto da se razgovorom, uz posredovanje voditelja, taj sukob riješi i prevlada, on bi se pred uzbuđenom publikom i huškački nastrojenim Jerryjem, koji je funkcionirao kao zbunjeni stup američke normalnosti naspram "čudaka", intenzivirao i kulminirao često u vrlo brutalnim tučama.
Zaštitni znak u takvim trenucima bilo je frenetično skandiranje studijske publike - “Jerry, Jerry, Jerry!”
FCA kronološki prati povijest emisije, kombinirajući kazivanja ili ispovijesti sudionika iza scene - producenata koji su osmišljavali sadržaj i birali teme i goste - s arhivskim materijalom, tj. kolažem najžešćih trenutaka golotinje, vrijeđanja, pljuvanja i tučnjava.
Tim je ljudima dan prostor da opravdaju sebe zbog sudjelovanja u stvaranju jednog od najsramotnijih TV čudovišta u američkoj povijesti, dok je nama ostavljen prostor da im na kraju presudimo, suočeni po tko zna koji put s dilemom - je li za loš sadržaj kriva TV stanica i njezini producenti ili je kriva sama publika koja taj sadržaj traži, gleda i "guta" u neograničenim količinama.
Kao olakotnu okolnost svakako možemo uzeti potpunu iskrenost ovih ljudi, koji se slažu da su svjesni loše kvalitete svoje kreacije i njezine moralne niskosti.
Bez zadrške, priznaju da su ciljano birali najbizarnije priče, trudeći se sa svakom sljedećom "pomaknuti granice" - žena koja će ogoliti međunožje, pripadnici Ku Klux Klana koji će uzvikivati Sieg Heil Židovima i crncima u publici, pa na kraju i čovjek koji ponosno izjavljuje da je ostavio ženu zbog kobile, koja će potom dokasati na scenu da bi se s njim "ljubila" na opće ushićenje i zgražanje prisutnih.
Također, bez uvijanja, ističu da im je glavni dio metoda i srž umijeća zbog kojeg su bili tu gdje jesu bila vještina psihološkog utjecaja na sudionike. Da ih dobro napiju i izdrogiraju, a onda u odvojenim role-play seansama simuliraju ono što će se na sceni dogoditi, tj. da u njima zapale iskru sukoba i izvuku srž konflikta na površinu, koja bi potom trebala kulminirati u susretu sa suprotnom stranom.
"Ako moram ubiti pred kamerama da bih dobio rejting, to ću napraviti"
Njihov cilj - po priznanju svih - nikada nije bilo rješenje niti su nudili mir i utjehu. Otuda i naslovna subverzija čuvene redateljske fraze iz ere nijemog filma “Lights, Camera, Action”; ovdje je dakle tuča kvintesencijalna i počinje prije paljenja reflektora i uključivanja kamera.
"Ako moram ubiti čovjeka pred kamerama da bih dobio rejting", kaže u jednom trenutku Richard Dominick, glavni producent emisije i mastermind iza zavjese, "ja ću ubiti čovjeka pred kamerama."
Nažalost, to se na kraju i dogodilo jer je jedna od sudionica završila ubijena, doduše ne tijekom samog showa, već nakon njegova emitiranja, i to ju je ubio muž oko kojeg se pred Springerovim kamerama sa suparnicom svađala.
Sam epicentar dokumentarca upravo je ispovijest njezina traumatiziranog sina o ovoj nesretnoj ženi, samohranoj majci iz malog mjesta čija je tužna mala priča o pogrešnom ljubavnom izboru završila u prime timeu i ispunila stupce crne kronike.
Njegov glas, uz glas Roberta Federa, uglednog kolumnista Chicago Sun Timesa, dva su opozicijska kritička narativa koja u filmu stoje naspram uglavnom samoopravdavajućih glasova nepokajanih producenata, upotpunjujući balans suprotne vizure.
A zaslužuje li na kraju sam klaun Jerry sa svojom turbofolk bandom katran, perje i lomaču, ostavljeno je svakome da sam zaključi. Sve te priče postojale su, postoje i postojat će i izvan njegova studija, a većina publike zaustavit će - kako to Richard Dominick lijepo objašnjava - šaltanje stotina kanala na prizoru golih grudi prije nego na nekom sveučilišnom profesoru ili koncertu klasične glazbe. I zašto ne priznati - većina nas tako funkcionira.
Da je drukčije, predsjednik Amerike (i mnogih drugih zemalja) vjerojatno bi bio netko drugi, a vi sada ne biste čitali ovaj tekst niti biste gledali ovaj dokumentarac, niti bi vam on bio tako vraški zanimljiv.