Teško je ne upitati se trebaju li svijetu nove ekranizacije Drakule i Frankensteina u godini u kojoj već imamo dvije nove adaptacije Drakule - tu ubrajamo i film Roberta Eggersa Nosferatu iz 2024. koji je u naša kina stigao ove godine i Drakulu Luca Bessona, a ne ubrajamo Drakulu Radua Judea jer to je ipak nešto sasvim drugačije - a evo sada i novog Frankensteina.
Rekao bih da ne trebaju, no to je bilo prije nego što sam pogledao novog Frankensteina koji je za Netflix snimio čuveni meksički redatelj Guillermo del Toro, autor kultnih filmova kao što su Panov labirint, Hellboy, Oblik vode i mnogi drugi.
Njegov Frankenstein je premijerno prikazan na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Veneciji i pobrao sad jel' 13 ili 15 minuta ovacija ne znamo pouzdano, jer se izvori ne podudaraju, pa ćemo po tom pitanju, izgleda, ostati u mraku te biti primorani osloniti se na vlastiti doživljaj, a on je – što se mene tiče – iznad svih očekivanja.
Guillermo del Toro ovaj je film planirao gotovo 20 godina, tamo negdje od 2007. godine i očito je imao dovoljno vremena da ga dobro osmisli i pripremi. Iako je riječ o adaptaciji koja donekle vjerno slijedi osnovnu priču, odnosno zadržava osnovne elemente romana Mary Shelley Frankenstein ili moderni Prometej iz 1818. godine, ona ga istovremeno i značajno nadopunjuje pa se može smatrati i originalnim autorskim djelom koje se skladno uklapa u redateljev opus.
Del Toro ga je iz žanra horora transferirao u gotičku bajku, a time promijenio i tonalitet filma te naglasak umjesto na strah od stvorenja koje je Frankenstein stvorio, stavio na empatiju prema njemu. Također, pružajući stvorenju mogućnost da ispriča vlastitu verziju događaja daje glas i onima koji ga obično nemaju, ni u filmu ni izvan njega.
Na taj način gledatelje dovodi u situaciju da jako teško o njemu mogu razmišljati kao o čudovištu - kao što se uvriježilo kod većine prethodnih filmova, još od antologijskog Frankensteina Jamesa Whalea iz 1931. godine s Borisom Karloffom u ulozi dotičnog, jelte, čudovišta – već samo kao o stvorenju.
Iako je priča poznata, za one koji su spavali na ušima ponovit ćemo gradivo. Brod kojim upravlja kapetan Anderson (Lars Mikkelsen) na putu prema Sjevernom polu zaglavio je u ledu. Anderson i posada uočavaju eksploziju u daljini, a zatim ranjenog čovjeka te mu pružaju pomoć i uzimaju na brod.
To je dr. Victor Frankenstein (Oscar Isaac), koji im teško povrijeđen priča svoju životnu priču. Sretno djetinjstvo pretvorilo se u moru nakon što mu je majka umrla, rađajući brata Williama. To ga je učinilo odlučnim da pobijedi smrt, odnosno da pobijedi Boga.
Kad je postao liječnik, idejom o oživljavanju mrtvih skandalizirao je Kraljevski medicinski fakultet, no ubrzo je upoznao je gospodina Harlandera (Christoph Waltz), trgovca oružjem čija je lijepa i enigmatična nećakinja Elizabeth (Mia Goth) zaručena za njegova mlađeg, no sada već poodraslog brata Williama (Felix Kammerer).
Harlander - koji nije preuzet iz romana, već je del Torov dodatak priči - nudi Victoru financiranje njegova istraživanja i, začudo, tijekom jedne olujne noći, tijelo spojeno od organa nekoliko leševa pokupljenih s bojnog polja, oživjelo je. Dr. Frankenstein isprva je sretan, no javljaju se i prva razočaranja jer stvorenje (Jacob Elordi) sporo intelektualno napreduje, a on zapravo ne zna što dalje s njim jer nikad nije razmišljao što će se dogoditi nakon kreacije.
A kako to obično biva, dogodilo se sve najgore, no taj drugi dio mnogo će zanimljivije ispričati samo stvorenje kojemu je Del Toro odlučio – za razliku od prethodnika koji su se sporazumijevali tek s nekoliko teško sročenih riječi - dati sposobnost složenog razmišljanja i govora, što filmsku priču čini mnogo slojevitijom i zanimljivijom.
Kad iz djeteta evoluira u samosvjesno ljudsko biće, natprosječno visoko i obdareno sposobnošću samoobnavljanja, što ga čini praktički besmrtnim, stvorenje počinje nalikovati na kakvog ražalovanog Marvelova superheroja, no šalu na stranu, zapravo je riječ o izvanrednoj ulozi.
Jacobu Elordiju nije smetala maska da napravi vrlo suptilnu progresiju lika od tek rođene bebe, napola životinje koju Frankenstein drži u lancima pa zatim od subinteligentnog do normalno inteligentnog ljudskog bića, te kasnije usamljenog i bijesnog prokletnika željnog osvete.
S druge strane je Oscar Isaac u solidno odigranoj ulozi strastvenog znanstvenika koji, vođen ambicijom, gubi sve moralne skrupule te upada u paranoju i ludilo što se vizualno očituje povećanjem podočnjaka, širenjem zjenica i sve raščupanijom frizurom. Kroz njegov lik del Toro nam demonstrira kakva nam opasnost prijeti od znanosti koja je lišena humanosti, te postaje samoj sebi svrha. Rekao bih da se poanta ne tiče samo 19. stoljeća.
Link sa suvremenošću osigurava pak lik Elizabeth, a njezini progresivni stavovi i sposobnost empatije izdvajaju je iz društvenog konteksta vremena te ona funkcionira kao moralni disruptor, svojevrsna Greta Thunberg zalutala u 19. stoljeće. Njezino upozorenje kako se “samo čudovišta igraju Boga” ključna je rečenica filma pa je kao slogan istaknuta i na plakatu.
Nisam baš neki hardcore ljubitelj Guillerma del Tora, osim Panovog labirinta malo mi se koji njegov film posebno dopao, a filmovi poput Oblika vode i Ulice noćnih mora pri samom su vrhu moje osobne hejt liste. Tamo, međutim, ovaj Frankenstein sigurno neće završiti.
Teško je sasvim precizno proniknuti u vještinu koja stoji iza njega, no del Toro je uspio u nečemu što je zaista iznimno teško, da usprkos poznatoj priči i više odgledanih verzija iste, njegov film gledam s interesom i udubljenošću kao da je riječ o originalnoj priči. Sve što nije uspjelo posljednjem zapaženijem Frankensteinu, onom Kennetha Branagha iz 1994. godine, prilično blijedoj i neoriginalnoj ekranizaciji kojoj u ulozi stvorenja nije mnogo pomogao čak ni teškaš poput Roberta De Nira.
Uz sve već spomenuto, veliku ulogu u privlačnosti filma ima njegova vizualna raskoš kakva se rijetko viđa, a za koju recku zaslužuje del Torov stalni suradnik, danski direktor fotografije Dan Laustsen. Svi su del Torovi filmovi vizualno upečatljivi, no Frankenstein ide korak dalje, raskošna paleta boja, pažnja poklonjena svakom detalju unutar slike te zavodljive kompozicije zaista su nešto posebno, vizualni rafinman koji oduzima dah čak i ako ga gledate na ekranu televizora.
Frankenstein vjerojatno neće ostati upamćen kao del Torov flagship film, to će biti Panov labirint i Oblik vode (ma što ja mislio o njemu), ali imam dojam da mu je ovo osobno najdraži film koji je snimio. A ta uložena strast pronašla je put da izbije s ekrana.