Prvi kadrovi novog filma Edwarda Bergera, njemačkog hit režisera koji je pogurao ratnu dramu Na zapadu ništa novo do četiri, a Konklavu do jednog Oscara, otkrivaju nered jedne luksuzne hotelske sobe u Makau, na tepihu prevrnuta flaša šampanjca, razbacan namještaj, podignuta telefonska slušalica, a zatim u odrazu srebrnog poklopca za serviranje vidimo glavnog junaka koji mamuran ustaje iz kreveta.
Odmah na početku, dakle, režiser signalizira vizualnu raskoš, originalnost i ambiciju, svojevrsni showing off, ali nije spoiler ako odmah kažemo da film Balada o sitnom igraču (Ballad of a Small Player), koji se ovih dana pojavio na Netflixu, neće opravdati ambicije.
U središtu priče je okorjeli kockar koji se, bježeći od dugova, lažno predstavlja kao lord Doyle, a igra ga Colin Farrell. “Ja sam igrač s visokim ulozima na skliskoj padini”, predstavlja nam se na početku filma, a mi još ni ne slutimo kako ćemo sljedećih sat i pol provesti gledajući ga kako se strmoglavljuje niz tu padinu koja kao da nema dna.
Naime, trenutno je u negativnom nizu i, kao i svaki okorjeli kockar, uvjeren je da ga samo jedno dobro dijeljenje dijeli od preokreta kojim će vratiti sve dugove, no kako se to ne događa tako veći dio filma gledamo kako Doyle u baršunastim sakoima jarkih boja sumanuto jurca naokolo žicajući novac.
Pomoć će mu stići iz neočekivanog smjera, od djevojke koja se zove Dao Ming (Fala Chen) koja luzerima poput njega u kockarnicama nudi kredit s viskom kamatama kako bi mogli nastaviti igrati.
Iz nekog razloga ona baš u Doyleu prepozna neku senzualnost i bliskost, u svakom slučaju nešto izuzetno što mi gledatelji uopće ne prepoznajemo, te ga spašava s dna i pruža mu utočište od utjerivača dugova, a ovdje je to štrkljava bankarska istražiteljica Blithe koju zabavno igra Tilda Swinton.
Iako Colin Farrell, s dječačkim licem i toplim smeđim očima, po defaultu privlači simpatiju i empatiju, ovdje ni to ne pomaže da gledatelj stane na njegovu stranu. Njegov je lik utopljen u opću predizajniranost koja priči više šteti nego što doprinosi.
Direktor fotografije James Friend, s kojim je Berger surađivao i u filmu Na zapadu ništa novo, forsira komplementarni par boja crveno-zeleno, pomoću kojega želi naglasiti psihološku podvojenost glavnog lika, manijakalnog i beskrupuloznog kockara izvana, a fragilnog i dobroćudnog iznutra, odnosno lika koji je istovremeno sklon autodestrukciji, ali i borac za preživljavanje koji nikada ne odustaje.
No, umjesto na lika, izrazito stilizirana i atraktivna fotografija privlači više pažnje na sebe, a hiperdizajniranost ponekad asocira na filmove Wesa Andersena ili Yorgosa Lanthimosa. Ipak, veći problem od upečatljive filmske fotografije nalazi se u scenarističkoj impostaciji lika, nezanimljivog i bezveznog opsesivnog kockara nevješto sastavljenog od samih općih mjesta iz drugih, redom boljih filmova o kockanju.
Kad je već fokus filma na vizualnim senzacijama, što se postiže kreativnom režijom, atraktivnom fotografijom jarkih boja i dizajnom, nije neobično što je najatraktivniji lik filma sam Makao, nevjerojatno vizualno raskošna svjetska prijestolnica kocke čiji noćni vizuali prepuni blještavog svjetla, fontana, fascinantnih nebodera i tornjeva djeluju gotovo hipnotički.
Istovremeno, ispod svih tih šarenih lampica sama priča o iskupljenju čini se krajnje trivijalnom, a usprkos svom trudu i znoju Colina Farrella, koji je dobar onoliko koliko je u lošem filmu moguće biti dobar, rezultat je suhoparan, lišen duha i bilo kakve emocije.
Bergerovoj i Friendovoj pretencioznosti nema kraja pa su inspiraciju, kažu, pronašli u Danteovom Paklu, što će reći da Doyleov pad promatraju kao putovanje kroz različite razine pakla, u ovom kontekstu tek još jedna prilično banalna referenca koja film neće učiniti nimalo manje šupljim.
Film je, inače, ekranizacija hvaljenog istoimenog romana britanskog pisca Lawrencea Osbornea kojega su kritičari uspoređivali s Grahamom Greenom i Fjodorom Dostojevskim, no da bi se shvatilo ove laskave usporedbe trebalo bi posegnuti za knjigom, jer iz ove filmske adaptacije koju potpisuje scenarist Rowan Joffe (Amerikanac, 28 tjedana kasnije) to nije moguće razumjeti.
Balada o sitnom igraču jedan je od onih filmova iz Netflixove produkcije koji je prvenstveno namijenjen dizanju reputacije, a po mogućnosti i podizanju zlatnih kipića, kao što su to prije njega bili i naslovi poput Rome, Manka ili Irca, no ovaj je put nešto jako pošlo po zlu pa kipića sigurno neće biti.
Za razliku od Netflixovih turbo komercijalno usmjerenih akcijskih filmova koji nastaju pod jakim produkcijskim nadzorom pa djeluju kao da je iz njih isisan i zadnji gram duha, emocije i humora, poput Extraction, The Gray Man ili Red Notice, Netflixovoj art produkciji nedostaje ozbiljniji i čvršći producent.
U želji da privuče jaka autorska imena, Netflix olako autorima prepušta potpunu kontrolu nad filmom, što nekad upali, no češće ne upali. Balada o sitnom igraču svakako je eklatantan primjer za potonje te jedan od najgorih filmova ove godine.