Najkontroverzniji umjetnici bivše Jugoslavije

Foto: Profimeda/Luka Stanzl/PIXSELL

Internet su ponovno preplavili tekstovi o Marini Abramović, vjerojatno najpopularnijoj konceptualnoj umjetnici na svijetu. Trenutno se održava njena izložba u Kini posvećena performansu "Transformiranje energije", starom skoro 40 godina. Umjetnica je tada prehodala pola Kineskog zida i našla se sa svojim partnerom Ulayem na sredini.

Inače je poznata po puno kontroverznijim performansima od toga - na početku karijere dala je publici da radi s njom što god želi punih šest sati. Performans je iz ljudi uglavnom izvukao ono najgore, a kod dobrih individua pokazao pasivnost. U performansu "Breathing In/Breathing Out" ona i njen partner disali su jedno drugome u usta dok nisu potrošili sav kisik.

Sve u svemu, Marina Abramović definitivno zna kako podići prašinu - jedni je smatraju genijalkom, drugi misle da je to što radi idiotizam, ali nitko nije ravnodušan. Ipak, ona nije jedina persona s područja bivše Jugoslavije koja ima takav utjecaj - ovdje postoji još puno usporedivih genijalaca ili čudaka, kako vam drago. Pogledajmo neke od njih.

Vladimir Dodig Trokut

Jedan od nevjerojatnijih tipova na jugoslavenskoj i hrvatskoj sceni zasigurno je bio Trokut. Opisan je kao likovni umjetnik, šaman, mistik, skupljač umjetnina, galerist, muzeolog, donator, povjesničar, antropolog, teoretičar, predavač, publicist i vjerojatno još puno toga. Osnovao je i prvi Anti-muzej na svijetu.

Rođen je 1949., a počeo je djelovati već šezdesetih u Splitu. Za života je priredio više od 700 izložbi, performansa, predstava i sličnih akcija, a među njima je najviše ostao upamćen "Crveni Peristil".

U prvim danima 1968. grupa studenata obojila je tlo splitskog Peristila u crveno - pretpostavlja se da su to napravili zbog nezadovoljstva tadašnjom situacijom na političkoj i umjetničkoj sceni, ali motivi nikad nisu razjašnjeni do kraja. 

Mistika je samo pojačala popularnost, kao i reakcija vladajućih koji su djelo proglasili vandalizmom i počeli progoniti umjetnike.

Tomo Čaleta, jedan od pripadnika grupe, kasnije je napravio možda i najradikalniji umjetnički potez ikad. Naime, život je okončao tako što se 1972. bacio s trinaestog kata nebodera u sklopu svog performansa Ja sam umjetnik. Navodno je prilikom skoka oko vrata nosio pločicu s natpisom "Ja sam umjetnik". 

Tomislav Gotovac

Često ga nazivaju najvećim hrvatskim umjetnikom performansa, a kao i većina kreativaca, bavio se mnogim stvarima. Osim performera, bio je i redatelj, glumac... 

Tomislav Gotovac izazvao je kontroverze kad je pokušao diplomirati na Akademiji dramske umjetnosti sudjelovanjem u filmu "Plastični Isus". Uspio je dobiti diplomu tek četiri godine poslije.

I prije i poslije toga snimao je brojne eksperimentalne filmove te se bavio fotografijom, ali ipak je ostao najviše zapamćen kao performer. Njegovi javni performansi često su uključivali golotinju i graničili s pornografijom, te tako nerijetko izazivali javnu sablazan.

Tako je 1971. u Beogradu izveo akciju pod nazivom "Trčanje gol centrom grada", a naziv performansa prilično dobro opisuje što se tamo događalo. Osam godina poslije u Zagrebu izvodi performans "100 - fućkanje", gdje je, uz Gotovca, bilo sto izvođača s fućkaljkama. U jednom momentu Gotovac se skinuo gol, nastavio zviždati i počeo obilaziti označene kvadrate u kojima su stajali ostali zviždači.

Ipak, najveću pozornost privukao je performans "Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta", poznat i kao "Zagreb, volim te!". Naslov ponovno funkcionira po principu "što u izlogu, to u radnji" - Gotovac je tada gol hodao po Ilici do Trga bana Jelačića, rekao "Zagreb, volim te", legao i poljubio asfalt. Na kraju ga je privela policija.

Raša Todosijević

Ovaj konceptualni umjetnik rođen je u Beogradu 1945., a u svojoj karijeri napravio je brojne slike, performanse i instalacije kojima je isprovocirao brojne reakcije javnosti. Zapravo je bio jedan od pionira konceptualne umjetnosti na našim prostorima.

Todosijević se često izrugivao totalitarnim režimima, a jedan od njegovih najpoznatijih performansa bio je "Was is Kunst?", odnosno "Što je umjetnost?". Za razliku od Marine Abramović, koja je uglavnom na sebe primala posljedice agresije drugih, Todosijević se u performansu stavio u poziciju tiranina - glasno je vikao pitanje iz naslova prema ženi koja je mirno sjedila.

Sedamdesetih je još jednom šokirao javnost performansom "Umetnost i memorija" kad se zamotao u maramu i, izgledajući kao terorist, počeo vikati imena svih umjetnika kojih se mogao sjetiti. Kako je rekao, ideja je bila da postoji samo ona povijest umjetnosti koja je zabilježena u nečijem pamćenju.

Krajem osamdesetih Todosijević je počeo ironizirati rastući nacionalizam performansom "Gott Liebt die Serben". Krajem devedesetih odveo je cijeli nacionalistički kič do apsurda tako što je gostima servirao grah, kruh i pivo na stolovima postavljenim u obliku svastike.

Braco Dimitrijević

Iz rodnog Sarajeva došao je na studij likovnih umjetnosti u Zagreb, a prvu izložbu imao je već s 10 godina. Nešto kasnije počinje s pomalo iščašenim "instalacijama" kao što je "Slučajna skulptura" - Dimitrijević je na cestu postavio gips, a potom fotografirao oblake prašine koje su podizali automobili.

Njegovi radovi uglavnom se temelje na propitkivanju uloge autora, ali i kritici establišmenta - tako je nastao i njegov vjerojatno najpoznatiji (i najkontroverzniji) ciklus "Slučajni prolaznici".

Tom prilikom Dimitrijević je na Trgu bana Jelačića (tadašnjem Trgu Republike), Trgu hrvatskih velikana (tadašnjem Trgu burze) i Trgu Republike Hrvatske (ili Trgu maršala Tita) postavio portrete običnih prolaznika.

To su bila mjesta na kojima su za vrijeme praznika visjeli portreti važnih državnika, pa se instalaciju moglo shvatiti kao kritiku kulta ličnosti - ne treba napominjati da takve ideje početkom sedamdesetih nisu bile općeprihvaćene.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.