Ukratko: zoomerima su tradicionalne vrijednosti i dalje važne, ali djecu ne želi skoro četvrtina njih. Fokus radije stavljaju na sebe, svoje ambicije i taj "zdravi lifestyle", a sve ostalo dolazi po potrebi.
No, kada bismo u detalje pojasnili kako hrvatska mladež doživljava tradicionalne vrijednosti, treba krenuti od početka i podsjetiti se: tko su uopće zoomeri, Generacija Z? Za odgovore na tu temu obratili smo se Anji Gvozdanović, doktorici sociologije i višoj znanstvenoj suradnici u Institutu za društvena istraživanja (IDIZ).
"Generacija Z obuhvaća mlade rođene između sredine 1990-ih i početka 2000-tih. To je prva generacija koja je odrasla u digitalnom svijetu", objašnjava nam stručno Gvozdanović. "Pametni telefoni, društvene mreže i hiperpovezanost oblikuju njihove odnose pa i pogled na svijet, očekivanja od sebe i očekivanja od društva".
"Odrastaju uz ekrane koji su postali nezaobilazan dio socijalizacije. Oni omogućuju stalnu povezanost i usporedbu s vršnjacima iz cijelog svijeta, što mladima otvara nove horizonte, ali donosi i pritisak koji se sve češće odražava na mentalno zdravlje", opisuje nam Gvozdanović.
Gvozdanović se s kolegama i sama bavila zoomerima još lani, kada je zaklada Friedrich Ebert provela veliku Studiju o mladima u 12 zemalja jugoistočne Europe. Za Hrvatsku je istraživanje proveo IDIZ, a u nekim segmentima nalazi istraživanja znatno su odudarali u odnosu na 2018., posljednje takvo istraživanje.
"Jedno od pitanja koje smo postavili je bilo što je zoomerima u životu važno. Željeli smo vidjeti koja je njihova hijerarhija vrijednosti. Ono što je za većinu mladih danas jako važno je jedna vrsta emancipacije. Samostalnost, ostvarenje u karijeri, samoaktualizacija u tom smislu", objašnjava nam sociologinja.
"Važno im je biti zdrav i baviti se sportom. S druge strane, razina onoga što smatramo tradicionalističkim vrijednostima, poput stupanja u brak i zasnivanja obitelji, nešto je slabija u odnosu na prethodne generacije", pojašnjava nam Gvozdanović.
Konkretnije, nalazi tog istraživanja pokazali su da je za 60-ak posto mladih važno imati djecu jednoga dana. Nemojmo zanemariti, upozorava Gvozdanović, da to i dalje čini većinu.
"Možemo reći da je većini mladih ta tradicionalna putanja života i dalje važna. To znači da ne možemo reći da je odmak od tradicionalizma vidljiv kod većine mladih, ali možemo reći da je on sve veći", kaže.
Ipak, 23 posto mladih Hrvata u istraživanju se izjasnilo da uopće ne želi imati djecu, što je velik porast u odnosu na 2018., kada je isto odgovorilo tek 6.4 posto. U čemu je kvaka, pitali smo.
"To je sve dio modernizacijskih procesa, a u podlozi je ekonomski napredak društva. Ljudi preuzimaju vrijednosti koje su karakteristične za društva koja su bogatija - ravnopravnost, ljudska prava, i u konačnici osobni izbor", kaže doktorica sociologije.
Matko, 25-godišnji Zagrepčanin s kojim smo porazgovarali na ovu temu, i sam kaže da mu je prvi prioritet diplomirati, a onda će, valjda, doći i sve ostalo.
"Jednog dana bih možda htio biti u braku i imati djecu. Sve se to skupa pomaknulo. Većina mog društva nema djecu, a to su ljudi do 30 godina i stariji, i rijetko tko se vjenča.To su valjda polu-alternativni krugovi koji žive u svom djetinjastom svijetu", kaže. "Možda sam malo sebičan, ali moji interesi su mi na prvom mjestu".
Na tragu toga bila je i 18-godišnja Anamarija iz Đurđenovca, koja je priznala kako bi jednog dana voljela imati djecu i biti u braku. Iako je svjesna, govori nam, da isto mišljenje ne dijele i njezini vršnjaci.
"Možda je to do toga što smo mladi pa možda još nemamo neku perspektivu. Kad postignem sve što želim u životu, voljela bih imati supruga i djecu. Meni je to lijepo", kaže. S koliko godina predviđa to za sebe, pitali smo je.
"Moji su mene dobili dosta kasno, pa možda s 30. Kad obiđem svijet i slično", pojašnjava nam.
Anamarijini vršnjaci u IDIZ-ovom istraživanju imali su nešto drugačiji stav. Naime, oni koji su se izjasnili da žele imati djecu, to bi voljeli s prosječno 26 godina. U istraživanju 2018. mladi su djecu htjeli nešto kasnije - s 28 godina.
Istraživanje je, inače, provedeno u zemljama od Slovenije pa do Turske. Samim time, obuhvaćene su zemlje koje jesu u Europskoj uniji, ali i one koje to još nisu, što se pokazalo kao veliki faktor.
"Pokazalo se da su zemlje članice EU mnogo moderniziranije od onih koje još nisu članice. Prihvaćanje tradicionalističkih vrijednosti nije toliko izraženo kao u zemljama poput Kosova, u Srbiji ili u Albaniji", kaže Gvozdanović.
No, veliku razliku iz prve ruke osjetila je i Jona, 26-godišnja Hrvatica iz Argentine koja već dvije godine živi u Zagrebu. Da bi stupila u brak i imala djecu, Jona kaže da mora imati partnera kojem čvrsto vjeruje.
"U Argentini nitko od mojih vršnjaka sada ne razmišlja o djeci i braku, o tome se razmišlja tek nakon navršenih 30 godina. S druge strane, u Hrvatskoj su moje prijateljice već udane i razmišljaju o djeci", kaže nam Jona.
"Individualizam ne mora biti loš", vraća nas Gvozdanović na osobne ciljeve i prioritete mladih. No, individualizam i usmjerenost na sebe je jedna od, primjerice, karakteristika SAD-a pa se postavlja pitanje kud nas vodi taj napredak i zapadnjaštvo.
"Tu su primjer nordijske zemlje koje imaju izraženu socijalnu komponentu i društvenu solidarnost, ali je uz to osobni izbor svakog pojedinca na prvom mjestu. Individualizam nije univerzalan, nego je uvjetovan širim društvenim i kulturnim kontekstom", tvrdi sociologinja.