MRŠAVI muškarac potpuno obučen u crno jednog je lipanjskog popodneva 2009. ušao u autobus u gradiću Sligo, nedaleko od irske granice, a tri dana kasnije - pronašli su ga mrtvog.
Bila bi to jedna prilično nebitna priča da se ne radi o misterioznoj smrti koja i više od deset godina kasnije zbunjuje policiju, novinare, filmaše i internetske detektive koji pokušavaju otkriti što se zapravo dogodilo.
Kako je sve počelo
Sve počinje u Derryju u Sjevernoj Irskoj kada je muškarac sjeo na popodnevni bus za Sligo, kamo je stigao u 18:28.
Uzeo je taksi do centra grada, a neki upravo u tom detalju prepoznaju dokaz da muškarac nije dobro poznavao Sligo, jer bi mu šetnja od stanice do centra oduzela jedva desetak minuta.
Pokušao je uzeti sobu u jednom hotelu koji je bio popunjen, a zatim je otišao do Sligo City Hotela u Quay Streetu i tamo uzeo sobu i platio tri noći unaprijed. Kao svoju adresu u registru je naveo "Ainstettersn 15, 4472, Vienna, Austria" i nitko u tome nije vidio prevelik problem jer imao je njemački naglasak. Kao svoje ime naveo je Peter Bergmann, a nitko od osoblja nije tražio njegove osobne dokumente da to potvrdi.
Sljedećeg je dana otišao do pošte u 10 i 49, bio u kupovini, a zatim se vratio u hotel na ručak i cijelo je vrijeme bio sam.
U nedjelju prijepodne naručio je taksi i rekao vozaču da ga odveze do neke mirne plaže. Vozač ga je odvezao do Rosses Pointa, poluotoka poznatog po predivnom pogledu, udaljenom 15-ak minuta vožnje od centra. Kada je stigao, nije otišao do plaže, već je kratko uživao u pogledu i taksistu rekao da ga vrati do grada, gdje je potpuno sam proveo večer.
U ponedjeljak, 15. lipnja, Peter Bergmann u 13 sati se odjavio iz hotela i ostavio ključ na recepciji. Ostavio je i jednu od vrećica koje je nosio sa sobom i novi crni kofer. Prošetao se do autobusne stanice, zastao kod ulaza u šoping centar gdje se malo zadržao, otišao do stanice i tamo s komadića papira koji je izvadio iz džepa pročitao zabilješku i papir bacio u kantu za smeće. Sjeo je na autobus do Rosses Pointa koji je krenuo u 14 sati i 20 minuta.
Tog popodneva na plaži ga je vidjelo 16 osoba i svi ga pamte kao simpatičnog muškarca koji je pozdravljao nepoznate ljude.
Sljedećeg dana, oko 6 sati ujutro, jedan lokalac i njegov sin tijekom jutarnjeg trčanja pronašli su njegovo beživotno tijelo, nasukano na plaži. Bio je to Peter Bergmann, a to je tek početak misterija o njegovoj smrti.
Istraga
Novinar Vicea Francisco Garcia doletio je iz Dublina i svoju istragu započeo u Sligo City hotelu.
"Želio sam tamo početi, baš kao što je to učinio i Bergmann, ali nisam znao reći zbog čega je to tako. Tijekom prethodne godine proveo sam puno vremena prateći slučajeve nestalih ljudi, kako u Ujedinjenom Kraljevstvu tako i šire. Njihove priče nam ponekad mogu reći razne stvari o tome kako danas živimo, o usamljenosti i bolu. Ipak, često nam ne govore ništa više nego osobne misterije ovih nestalih osoba", započinje svoju priču Garcia.
Bergmann je pronađen gol, a njegova odjeća bila je rasuta po plaži. U džepovima nije imao ništa, ni novčanik, ni novac, ni bilo kakve osobne dokumente.
Utvrđeno je da se utopio, nije bilo znakova nasilja, ali nešto je ipak privlačilo pažnju. Naime, naknadni testovi otkrili su rak prostate u poodmaklom stadiju, kao i nekoliko tumora na kostima. Preživio je i nekoliko srčanih udara, a imao je samo jedan bubreg. Toksikološki nalazi ukazali su na to da nije koristio lijekove iako bi to, s obzirom na bolove koje mu je rak izazivao, bilo očekivano.
Međutim, bilo je tu još nekoliko stvari koje su privlačile pažnju. Za početak, nije imao osobne dokumente, a etikete na odjeći bile su odrezane. Kasnija istraga pokazala je i da adresa koju je ostavio u hotelu postoji, ali na njoj nije živio Peter Bergmann ni bilo tko tko je odgovarao njegovu opisu. Pismima koje je poslao nisu ušli u trag.
Kretanja tijekom posljednjih dana života sklopljena su na temelju snimaka s nadzornih kamera. Bergmann je svakog dana napuštao hotel noseći ljubičastu vrećicu koja je bila puna kada je odlazio, a prazna kad se vraćao. To je ono što znamo, a sve ostalo je misterij.
Činilo se kao da je bacao svoje stvari u različite kante širom grada i pritom pazio da ga nadzorne kamere ne snime.
Sligo nije slučajno odabran
Garcia se u rujnu 2019. susreo s istražnim inspektorom Rayom Mulderiggom koji je bio treći istražni inspektor koji je zadužen za Bergmannov slučaj.
Ray je uvjeren da Sligo nije slučajni odabir: "Čini se kao da postoji određena svrha u ovome. Sve što je ovaj čovjek činio izgledalo je kao da je svrsishodno, od rezanja etiketa s odjeće pa do svega ostalog. Pitanje koje moramo postaviti je: zbog čega Sligo? Ako je želio upečatljivo mjesto za umiranje, mogao je izabrati bilo koje mjesto na zapadnoj obali Irske ili čak Škotsku. Nešto ga je dovelo ovamo, iako mi ne možemo sa sigurnošću reći što je to točno bilo."
Istraga trenutno stoji na mjestu. Imaju Bergmannov DNK, odjeću i ostatke, a jedino što im je preostalo jest čekati.
Naravno, internetski istražitelji imaju vlastite teorije. Neki vjeruju da je bio obavještajni operativac ili gangster u bijegu od kriminalaca. Drugi tvrde da je pokušavao osigurati da njegovo životno osiguranje završi u rukama njegove obitelji.
No, neki su uvjereni da je sve ovo namještaljka irskog filmaša Ciarana Cassidyja čiji je dokumentarac iz 2013. "The Last Days of Peter Bergmann" sve donedavno bio jedino mjesto na kojem je ova priča medijski pokrivena, a s ciljem da se ukaže na našu morbidnu fascinaciju zločinima.
Garcia je kontaktirao Cassidyja koji mu je odgovorio: "Priča je stvarna. Dobrodošao u zečju rupu."
Priča koja intrigira
Novinar se susreo i s Treasom Nealon, scenaristicom predstave "A Dream of Dying" koja prati Bergmannovu priču od kraja do početka, koja je ujedno i povod Garcijinoj fascinaciji ovim slučajem.
Treasa nikada nije čula za Bergmanna prije nego što je napisala ovu predstavu. Na priču je nabasala istražujući "neidentificirane nestale ljude na zapadnoj obali Irske". Ova priča djelovala joj je intrigantno, a izazvala je u njoj kako empatiju tako i kreativnost.
Ima i onih koji su uvjereni da je potraga u početku prerano okončana jer netko ga je morao poznavati. Irish Times nedavno je o slučaju snimio podcast, ali istražitelj Mulderrig Garciji je objasnio da nitko nikada nije istupio s konkretnim i vjerodostojnim informacijama: "Mi imamo standardizirani format koji pratimo kada istražujemo nestanak bilo koje osobe. Ponekad ljudi nestanu nakratko. Ima ljudi koji si oduzmu život na način koji onemogući da ikada pronađemo njihovo tijelo. Peterov slučaj je definitivno neobičan. Nemamo prijavljeno da je takva osoba nestala. Nitko nikada nije istupio i rekao da bi to mogao biti njegov otac, brat ili rođak."
Garcia je popričao i s Toshom Laveryjem, bivšim pomorskim policajcem koji je proveo trideset godina u Sub-Aqua jedinici, istražujući neka od najzloglasnijih ubojstava i slučajeva nestalih osoba u Irskoj, a i on ima vlastito mišljenje o ovom slučaju: "Ne znam što znači kada ljudi za slučajeve koriste riječ 'zaključen'. Čak i kada nađemo osobu i kada saznamo sve detalje o priči, to ne znači da smo se time iskupili za sve ono kroz što su ti ljudi prošli."
Bergmann je pokušao prikriti svoj identitet toliko temeljito kako nikada ne bismo saznali tko je on zapravo. Forenzički dokazi o okolnostima njegove smrti govore o čovjeku koji, bez obzira na razlog, nije želio da ga se sjećaju.
Imamo li pravo doznati?
"Imam li ja ili bilo tko drugi pravo da se oglušim na njegove očite želje, i to samo zbog radoznalosti? I što sam uopće mislio saznati? Baš kao i Tosh, preispitao sam što bi zaključak mogao donijeti u slučaju Petera Bergmanna. Je li naša želja da doznamo u suprotnosti s njegovim pravom da bude zaboravljen? Postoji mnoštvo različitih odgovora na ovo, a svaki od njih samo djelomično zadovoljava istinu. Ipak, Peter Bergmann nije jedini; njegova priča natjerala me da razmislim o drugom slučaju iz 21. stoljeća koji je privukao pažnju kako online teoretičara tako i policije", piše Garcia.
U rujnu 2001. 25-godišnjak prijavio se u motel u selu u ruralnom dijelu savezne države Washington, pod pseudonimom Lyle Stevik. Njegovo tijelo pronađeno je nekoliko dana kasnije i odmah je bilo jasno da se radi o samoubojstvu. Ostavio je poruku i nešto malo gotovine, ali bilo je teško saznati njegov pravi identitet.
2018. godine došlo je do preokreta. DNK analiza pomogla je policiji da dođe do njegove obitelji s kojom godinama nije bio u kontaktu. Oni su mislili da je živ i da jednostavno ne želi imati veze sa životom koji je vodio ranije. Obitelj je zamolila za privatnost u ovom slučaju i određene informacije o ovom slučaju nikada nisu objavljene.
"Tijekom posljednjih nekoliko sati koje sam proveo u Sligu radio sam ono što sam mislio da je potrebno i stigao sam do Rosses Pointa. Bila je subota popodne. Nebo je bilo jako oblačno, ali kiša jedva da je padala. Stajao sam nekoliko minuta i osluškivao vlastite misli koje su se smjenjivale, gledajući u bjelinu vode Atlantika. Pretpostavljam da sam pokušavao shvatiti kako se osjećao čovjek koji je sebe nazivao Peterom Bergmannom dok je stajao na ovom mjestu, odlučan, i tko zna što još, prije toliko godina. Bilo je teško otresti se osjećaja da sam kriv jer guram nos tamo gdje mu nije mjesto, promatrajući mjesto koje je ovaj čovjek pažljivo izabrao da tamo provede svoje posljednje trenutke. Na kraju sam zgrabio malo pijeska i pustio da mi glupavo klizi kroz prste dok se sunce počinjalo probijati kroz guste oblake iznad moje glave", zaključio je svoj tekst Garcia.