DA MORATE nabrojati najbitnije američke glumce svih vremena, velika je vjerojatnost da bi Robert Redford bio u prvih deset ako ne i prvih pet. Za nas koji smo filmove počeli aktivno otkrivati debelo nakon vrhunaca njegove slave, Redford je bio neupitna veličina, a čak i iz perspektive današnjih klinaca, za koje njegovo ime vjerojatno ne nosi ni približnu težinu, velika je vjerojatnost da ga znaju barem kao bitnog glumca.
Bio je "zlatni dečko" Hollywooda, nešto kao talentiranija i daleko zanimljivija varijanta Brada Pitta (što je Tarantino savršeno uočio u Bilo jednom u Hollywoodu) čiji su izgled i karizma privlačili milijune, a u isto vrijeme imao je imidž samotnjaka i buntovnika, u vječnom sukobu s mainstreamom.
Umjesto da bude klasični holivudski bezveznjak i zvijezda, Redford je svjesno koristio svoju slavu kako bi stvorio platformu za druge, što je najbolje ilustrirano osnivanjem Sundance Instituta, te kako bi pokrenuo rasprave o društveno relevantnim temama.
No, da ne gubimo previše vremena na klasične biografske crtice, njegov ćemo život i karijeru možda najbolje proučiti kroz njegovu bogat glumačko-redateljski opus.
Film Butch Cassidy and the Sundance Kid predstavlja bitnu prekretnicu u Redfordovoj karijeri i trenutak u kojem je njegova slava eksplodirala.
Ovaj vestern, koji je definirao žanr "buddy filma", postavio je standard za partnerstvo na filmu kroz izuzetnu kemiju između Redforda i Paula Newmana. Redfordova uloga, Sundance Kid, predstavljena je kao najbrži revolveraš na Divljem zapadu, čime je stvoren arhetip "karizmatičnog odmetnika osuđenog na propast".
Uspjeh Redforda u ulozi anti-heroja nije bio slučajan. Umjesto da se profilira kao klasični, neustrašivi junak, on je postao poznat po liku koji se nalazi u sukobu sa sustavom što je savršeno rezoniralo s općim anti-establišment raspoloženjem kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih.
U filmu The Candidate, Redford je duboko zagazio u političku tematiku, istražujući cijenu idealizma. Uloga Billa McKaya, idealističnog odvjetnika koji se kandidira za senatora, bila je izravan odraz Redfordove osobne posvećenosti političkim pitanjima.
McKay na početku obećava da će se držati svojih principa i govoriti istinu, no kako se šanse za pobjedu povećavaju, on je prisiljen razvodnjavati svoju poruku i prepuštati se manipulativnim strategijama političkih savjetnika.
Ovaj film, za čiju je produkciju Redford bio djelomično odgovoran, predstavljao je ranu demonstraciju njegove želje da ne bude samo puki glumac, već i aktivni kreator, što je nacrt za to kako mnoge velike zvijezde i danas funkcioniraju.
Značajno je da je Redford u filmu koristio svoju vlastitu glumačku ličnost kao predmet analize. Mnogi kritičari govore da se radi o jednoj od najboljih političkih komedija jer kroz lik McKaya, Redford nije da samo portretira idealista već se radi i o kritici uloge imidža u politici, gdje se ličnost mora "prodati" publici, a to je paradoks s kojim se i sam suočavao kao zvijezda.
Godine 1973., Redford je postigao ne samo kritički već i komercijalni vrhunac s filmom The Sting. Ova priča o prevarantima bila je savršen bijeg od političkog pesimizma koji je definirao razdoblje nakon afere Watergate.
Film ga je čvrsto uspostavio kao najpopularniju američku filmsku zvijezdu tog vremena, a kemija s Paulom Newmanom ponovno je osvojila publiku i kritiku. The Sting je dominirao na dodjelama Oscara, osvojivši sedam nagrada, uključujući one za najbolji film, a Redford je dobio svoju prvu i jedinu glumačku nominaciju za Oscara za ovu ulogu.
I to je nešto što treba još jednom naglasiti. Jedan od najboljih glumaca svih vremena ima samo jednu glumačku nominaciju za Oscara (osvojio ga je za režiju).
Zanimljivo je promatrati kontrast između njegovog angažmana u The Candidate i The Sting. Dok je prvi bio kritika američkog sna, drugi je bio glamurozni i nostalgični eskapizam, a to je ono što je Redford oduvijek odlično radio.
Njegova zvjezdana moć nije ležala samo u političkom angažmanu, već i u pružanju pametne zabave za mase, ali radilo se i o strategiji koju mnogi i danas prate jer komercijalni uspjeh osigurava vam da radite i ono što želite. Jedan za publiku, jedan za sebe.
U kontekstu rastućeg javnog nepovjerenja prema vladinim institucijama, Redford je 1975. godine glumio u filmu Three Days of the Condor, koji je postao ogledni primjer paranoičnog trilera 70-ih.
Redford tumači Joea Turnera, "tihog CIA-inog dešifrera" koji se, nakon što mu je cijela kancelarija ubijena, iznenada nađe u bijegu od svoje vlastite agencije. Film savršeno odražava anksioznost ere, prikazujući krizu individualizma u kojoj se "običan čovjek" suočava sa spoznajom da su nevidljive, moćne sile preuzele kontrolu nad njegovim životom.
Njegov lik nije sam po sebi paranoičan (kao u Coppolinom The Conversation) niti traga za zavjerom iz ideoloških razloga, već se bori za život, pokušavajući vratiti kontrolu nad vlastitom sudbinom. Film je studija nelagode koja je vladala u američkom društvu sedamdesetih u trenucima kada pojedinac nestaje u kompleksnim i korumpiranim strukturama.
I vrlo je zanimljivo povući paralelu s današnjim kino hitovima jer ovaj ćete tip filma teško pronaći danas, a kada ga i pronađete, mala je šansa da će biti hit. No, u sedamdesetima, ovako otvorene kritike američke vlade koje gledatelja tjeraju da propituju vlast bile su hit. Inače, nakon što je film izašao, KGB je otvorio sličan ured u Moskvi.
Film All the President's Men bio je tematska kulminacija Redfordovog političkog angažmana iz 70-ih godina. U ovom projektu, Redford je preuzeo ključnu ulogu producenta, otkupivši prava na knjigu Boba Woodwarda i Carla Bernsteina za 450.000 dolara i pokrenuvši cijeli filmski projekt.
Film, koji prikazuje novinare kao heroje u borbi protiv korupcije na najvišoj razini, učvrstio je Redfordov imidž liberalnog aktivista i buntovnika. Koristeći svoju zvjezdanu moć, Redford je ispričao priču koja je postala kulturna prekretnica za novinarstvo.
Nakon portretiranja političkog idealizma (The Candidate) i opće paranoje (Three Days of the Condor), Redford u All the President's Men nudi konkretan herojski model i instituciju (novinarstvo) koja se može suprotstaviti korupciji. Ulogom producenta, on je svjesno transformirao neizvjesnost u moralnu sigurnost te poslao jasnu poruku da, unatoč opasnostima, postoje putevi prema istini i pravdi.
Ordinary People označava jednu od najznačajnijih prekretnica u Redfordovoj karijeri – njegov redateljski debi. Film je bio kritički i komercijalni uspjeh, osvojivši četiri Oscara, uključujući one za najbolji film i najboljeg redatelja.
To je, kao što kritičari kažu, "tiha, razarajuća drama" koja se bavi obiteljskom traumom i disfunkcijom u bogatom predgrađu. Redfordov stil je hvaljen zbog "izuzetne emocionalne inteligencije" jer je svjesno izbjegavao melodramu, fokusirajući se na naturalistički pristup i suptilne izljeve emocija.
Godine slave, u ulogama koje su se oslanjale na njegov šarm i fizički izgled, navele su Redforda da potraži dublji izraz. U Ordinary People, on se ne bavi političkim skandalima, već se kao i kompletno društvo početkom osamdesetih prebacuje na intimne, osobne teme. Kroz režiju, preispituje ideju "savršene" američke obitelji, slično kao što je u The Candidate preispitivao savršenstvo političke ličnosti.
Nakon trogodišnje pauze od glume, Redford se vratio na platno ulogom Roya Hobbsa u sportskoj drami The Natural. Film ga je ponovno stavio u ulogu američkog heroja koji posjeduje nevjerojatne vještine, ali u isto je vrijeme i tragičan lik koji nosi ožiljke života.
Nakon što se u svom redateljskom debiju bavio mračnim, realističnim temama, Redford se u The Natural vratio na platno u fantaziji. Ova uloga mu je omogućila da ponovno zaigra lik šarmantnog, nepokolebljivog heroja kakvi su ga i proslavili.
Film Sneakers rani je predstavnik žanra "tehno-trilera" koji je bio iznenađujuće relevantan i ispred svog vremena i upravo je zato jedan od možda i najprespavnijih filmova u njegovoj filmografiji. Osim toga, unatoč tome što je jedan od prvih i dalje posjeduje nevjerojatnu svježinu i djeluje gotovo moderno u moru sličnih filmova.
Redford glumi Martina Bishopa, bivšeg hakera koji vodi tim za testiranje sigurnosti, a film prikazuje teme poput društvenog inženjeringa, telefonskih prijevara i fizičkih upada u sustave, koje su i danas relevantne u kibernetičkoj sigurnosti.
Međutim, ovo je gotovo "kompilacija" likova koje je glumio kroz karijeru. Kroz Sneakers, Redford je modernizirao svoj arhetip pobunjenika za novu, digitalnu eru.
Dok su se njegovi raniji anti-heroji (Sundance Kid, Turner) borili protiv arhetipskih neprijatelja – zakona ili vlade – Redfordov lik u Sneakers bori se protiv novih, nevidljivih moći koje se kriju u "nulama i jedinicama". I da stvar bude bolja, imamo i spletku u stilu filma The Sting.
Film Quiz Show se često smatra Redfordovim najzrelijim redateljskim djelom i njegov je možda i najbolji film. Priča o skandalu s kvizovima 1950-ih služi kao metafora za izgubljenu "američku nevinost" i korupciju medija. Film je tematski nastavak Redfordovog političkog rada iz 70-ih, ali se fokus prebacuje s vlade na medije i kulturu.
Osim toga, vrijedi spomenuti da je Redford, glumac koji je odbijao televizijske angažmane, režirao film koji je duboka kritika ovog medija. Quiz Show predstavlja Redfordov najsnažniji redateljski stav o odnosu kulture i morala. U njemu se bavi ključnim pitanjem: kako su mediji, u potrazi za slavom i bogatstvom, korumpirali američki san.
Film je izraz Redfordovog uvjerenja da je televizija "apsolutno zlo" i da će nas "televizija dobiti". To je nastavak njegove cjelokupne karijere, koja se kretala od kritike političkog sustava do kritike medijskog sustava, koristeći svoj status za iznošenje fundamentalnih moralnih pitanja.
Film All Is Lost možda i nije njegov "najprohodniji" film za mase jer funkcionira kao kontemplativnija verzija Cast Awaya. Uglavnom, u ovom filmu on je jedini glumac na ekranu i izgovara samo 51 riječ, a cijela priča je promišljanje o otpornosti. Film prati neimenovanog čovjeka koji se sam bori za opstanak na moru nakon što mu je jahta uništena, čime je on prepušten sebi, svojim vještinama i svojoj psihičkoj, fizičkoj i mentalnoj snazi.
Njegov lik, nazvan "Naš Čovjek", služi kao metafora za život generalno, ali djelomično i kao Redfordovo nasljeđe. On je "jak, tihi heroj", koji se suočava sa smrću i neprestanom borbom protiv neumoljivih sila prirode.
Lik je samotnjak, baš kao što se i sam Redford često opisivao i pod stare dane, prisiljen je oslanjati se na otpornost i stečena znanja, a ne na šarm ili izgled, kao u mladosti. Iako je nakon ovog filma ostvario još nekoliko vrlo kvalitetnih uloga i pojavio se čak i u mega-hitovima Captain America i Avengers, All Is Lost je taj savršeno zaokružen film u kojem ste fokusirani na Redforda i njegove neupitne glumačke sposobnosti.
Kao što je jedan gledatelj u komentarima u šali napisao: "Kad je rekao '____', osjetio sam to". No, kad se radi o Redfordu, čak i ovaj komentatorski klišej djeluje kao da nosi dodatnu težinu.