Josip Durbek, 77-godišnjak iz Vrbovečkog Pavlovca, cijeli je život, uz iznimku jedne noći, imao konje. Svoje kobile Zoru i Sivu kupio je prije 22 godine, a danas s njima obilazi manifestacije diljem Hrvatske. Razgovarali smo s njim na događanju "Kaj su jeli naši stari" u Vrbovcu.
Ljubav koja nadilazi troškove
Tradicija uzgoja konja duboko je ukorijenjena u obitelji Durbek. "Moj otac je drvenim kolima vozio sijeno iz Severina iza Bjelovara, 20 kilometara do Zagreba na Črnomerec, po Ilici i kroz Trg bana Jelačića. Kasnije sam i ja orao s konjima, sve do 1984. kad sam kupio traktor", prisjeća se Josip. Od tada konji više nisu radne životinje. "Od onda konji ništa ne rade. Držimo ih jer ih volimo i hranimo ih. Nikad nisam imao manje od dva, nekad i više, i evo do danas se nismo rastali."
Svoju vezanost za konje opisuje anegdotom koja pokazuje da u životu doslovno samo jednu noć nije bio njihov vlasnik. "U petak sam jedne prodao, a već u subotu kupio druge", kaže. Današnje kobile, Zoru i Sivu, prije 22 godine platio je 19.000 kuna. Procjenjuje da bi, da su mlađe sedam ili osam godina, danas za njih mogao dobiti i do 10.000 eura.
Držanje konja danas je, ističe, iznimno skupo. "Jako puno košta. Moja mirovina to ne može pokriti da nema drugih prihoda. Treba ih potkivati barem tri puta godišnje, a svako potkivanje s potkovama i potkivačem stoji oko 300 eura. To je skupa ljubav, ali u duši su nam pa se ne damo, ni oni ni mi", objašnjava Durbek.
Od polja do svečanih kočija
Iako više ne služe za rad u polju, Zora i Siva nisu bez obaveza. Vlasnik ih vodi na razne manifestacije, gdje vožnjom u kočiji ostvaruje i dodatni prihod. Kočiju i konje moguće je unajmiti i za posebne prigode poput vjenčanja.
"Zora i Siva su mirne i poslušne, možete raditi s njima što hoćete. Ali kad se upregnu u kočiju, polete kao da idu nebu pod oblake", opisuje ih vlasnik. Iako mu je sa 77 godina ponekad naporno, ljubav prema životinjama olakšava svaki trud. "Kad nešto voliš, onda ništa nije naporno", dodaje.
Budućnost bez konja u Pavlovcu
Josip Durbek sa sjetom govori o budućnosti držanja konja u svojem kraju. Nekad je svaka kuća imala konje za rad, a danas je situacija potpuno drukčija. "Sada u mojem selu ja imam ova dva konja i moj prijatelj jednoga. Kad ja više ne budem mogao, a neće ni on jer smo već stariji, vjerujem da za tri, četiri godine u selu više neće biti konja."
Prema njegovim riječima, mladi naraštaji nisu zainteresirani za preuzimanje te tradicije. "Mladi neće nastaviti. Nikoga to ne zanima jer je to prevelika obaveza. Treba čistiti, voditi brigu, a oni su naučili sjesti u dobar auto i otići", zaključuje Durbek.