It Ends with Us prati skandal za skandalom. No kakav je uopće film? Provjerili smo

Za kvalitetan prikaz aktualnog ljetnog romantičnog hita It Ends with Us, čini se, potrebnije je solidno poznavanje marketinga ili makar diploma sa specijalizacijom za antropologiju modernih medija nego bilo kakvo kinematografsko znanje i iskustvo.

Razlog tomu je činjenica da se daleko od same ocjene filma prema njegovim dramskim, glumačkim, redateljskim ili drugim strogo filmskim kvalitetama, njegova evaluacija uglavnom vrši prema kvaliteti i sadržaju marketinške kampanje koja ga je pratila, odnosno skandala koji su vezani za glavnu glumicu Blake Lively, koja se posljednjih tjedana ne skida s naslovnica.

Film nije uspio prenijeti poruku

Nominalno, glavna namjera ove priče, kako u njenoj originalnoj verziji u romanu autorice Collen Hoover, tako i u ovoj adaptiranoj filmskoj redatelja i glavnog glumca Justina Baldonija, bila je da se skrene pažnja na proces liječenja trauma koje pojedine žene nose iz veza s nasilnim muškarcima.

Dakle, motiv koji možemo okarakterizirati kao izvorno feministički i afirmativan za žene. Paradoksalno, ono s čim se sada suočavamo je sveopći linč, čiji je target, naravno, spomenuta zvijezda, a poprima razmjere u kojima ne možemo a da ne vidimo bar trunku mizoginije.

Govoreći samo o filmu – zaključak je jednostavan. Radi se o formi koja nije adekvatna za nošenje i izražavanje željenog sadržaja. Po tonu i stilu It Ends with Us nalikuje laganoj romantičnoj komediji, u koju su nevješto ugurani motivi nasilja u obitelji i teških trauma iz djetinjstva, s čijim se teškim posljedicama pojedinci nose čitavog života.

Istodobno, bez obzira na to što se u reklamnom materijalu koji ga prati (trejleru, primjerice) očigledno vidi osnovna tema, nekako je dojam da je ovo ipak film uz koji nekoliko prijateljica provodi svoje nedjeljno popodne u šoping centru uz osvježavajuće piće ili na koji dečko gunđajući vodi curu na romantični dejt, više nego što je kvalitetna drama o sjebanim međuljudskim odnosima, s kojom ćemo se saživjeti i o kojoj ćemo dulje razmišljati.

Ovo je lagan, neopterećujući filmić s dosta klišeja i ponekom scenom koja izaziva susramlje (izbjegnimo reći cringe) i ne zaslužuje preveliki hejt, ali ni preveliko poštovanje. 

O čemu je riječ?

U samom središtu je glavna junakinja Lily Blom, što bi se na naški prevelo kao Ljiljana Cvijetić, a povrh svega je i cvjećarka. Nevještu (blago je reći) simboliku vlastitog imena u odnosu na svoju profesiju sama Ljiljana komentira šalom u trenutku upoznavanja svog tipa iz snova – Rylea Kincaida (Baldoni), neurokirurga koji izgleda kao talijanski model donjeg rublja za muškarce.

"Naša imena zvuče umjetno", komentiraju oni tijekom tog prvog susreta na jednom krovu visoke zgrade u Bostonu, u sceni koja je napisana kao prema uputstvu iz "writing romance for dummies".

Lily dolazi iz malog mjesta u Kingovom Maineu, gdje je upravo sahranila oca prema kojem nije gajila ljubav i čija je nasilnička priroda jasno nagoviještena odmah na početku. Njena želja je da svoju ušteđevinu uloži u otvaranje cvjećarnice u velikom gradu, a odmah po ulasku u svoj novi lokal upoznaje se sa simpatičnom Allysom (Jenny Slate), koja joj postaje najbolja frendica i partnerica u biznisu. Naravno, ispostavlja se da je zgodni doktor Kincaide rođeni brat od Allyse, što uvjetuje nezaobilazne nove susrete koji neminovno vode prema romansi.

Također, da bi se upotpunio nezaobilazni trokut bez kojeg se ne može, makar ako se prate upute iz priručnika "romance for dummies", u priču ulazi i gospodin Atlas (Brendon Sklenar), Lilyna ljubav iz mladosti. Ljubav koja je čvrsto vezana za problematiku odnosa s ocem, ali i ljubav koja ju je obilježila psihološki i doslovno tjelesno – jer u znak sjećanja na nju nosi tetovažu (pogađajte dvaput čega) srca (pogađajte dvaput gdje) iznad srca na grudima.

Klasični rom-com

Krug nevješte simbolike, a naročito nevješte simbolike imena, time je kompletiran i pozavidjeli bi mu i scenaristi Boljeg života sa svojim Kurčubićima, Jataganicima i Ciganovićima.

Ljiljana - nježni cvijet, Kincaide – kinky doktor i Mr. Atlas – pravi tip što na plećima može držati cijeli svijet, pa i sve njene traume i boli. Naravno, ovakav postupak možda bi se mogao obraniti metafilmskim namjerama – da su romantični klišeji imena, ljubavnog trokuta, glavne romanse Lily i doktora, strukturirani kao bljutava melodrama upravo da bi se žanrovski dekonstruirala romantična komedija kao žanr i na neki način involvirao gledatelj kada krenu mračniji tonovi i kada se nasilna priroda Kincaidea ogoli, a Lilly završi s modricama poput svoje mati i krene ih pravdati pred prijateljima istom retorikom koju je i ova koristila.

Da se gledatelj kao konzument rom-coma, koji po defaultu želi da glavna junakinja na kraju bude s glavnim junakom koji nam je predstavljen kao frajer nad frajerima, involvira i osjeti istu nemoć u trenutku kad Lily definitivno mora prelomiti - ostaviti nasilnika po svaku cijenu i ma koliko on čarobno izgledao, i započeti proces iscjeljenja. 

Nažalost, čak i ako dobronamjerno pokušamo obraniti film tražeći u njemu subverzivnu namjeru, njegova je kulminacija i rasplet u istom mlakom romantičnom ključu i niti nam pruža dovoljnu kaznu za neospornog negativca niti nas suočava s realnim ozljedama s kojima će Lily morati živjeti cijelog života.

Onaj fiktivni priručnik za pisanje ovakvih priča (mada takvo nešto postoji i u zbilji – autorica se zove Leslie Wainger), umjesto da bude bačen, pred završno poglavlje u transgresivnoj gesti ipak je dosljedno ispoštovan i Lily doživljava kraj koji neće previše uznemiriti one frendice na matineji ili onaj sretni par. Pod uvjetom, naravno, da je spomenuti par doista sretan i da je on ne zlostavlja iz hobija kada mu ne prođe tiket ili mu se ručak ohladi.

Ako svemu tome dodamo i širu, po mnogima važniju izvanfilmsku priču, sve izgleda još i gore. 

Najkontroverzniji film godine

U sklopu promocije knjige Collen Hoover je 2023. na tržište pokušala izbaciti bojanku s ilustracijama scena iz romana, ali se suočila sa zgražanjem javnosti i kritikama da se priča s ovakvom temom banalizira kroz pretpostavljenu formu. Kritike su potom krenule i na račun nesretne Blake, koja odavno slovi za tešku i nezgodnu osobu, jer je intervjue za film iskoristila za promoviranje svojih proizvoda za njegu kose.

Dvije ključne žene su na taj način iskazale izvjesnu dozu podcjenjivanja vlastite publike, kao i priče koju žele ispričati – sugerirajući da su žene na koncu nedovoljno ozbiljna publika koju ćete lakše pridobivati slikovnicama, cvijećem i kremicama nego hard core životnim sadržajem bez uljepšavanja.

Promociju samog filma pratile su kontroverze i tračevi o sukobu između Blake i redatelja i filmskog partnera Baldonija jer primijećeno je da se on gotovo nikad ne pojavljuje u intervjuima s ostatkom ekipe, a pisalo se i da se na setu previše uživio u ulogu nasilnika kojeg je trebao glumiti.

Marketing jači od filma

Krajnji rezultat je, kao što na početku rekosmo, da je na koncu ovdje važniji marketing nego sam film. Jesu li svi skandali i tračevi doista pokrenuti da bi se film bolje prodao (loše) ili su se loše stvari zbilja dogodile, a nama kao publici su zanimljivije od samog sadržaja (još gore) - ostaje za marketinške stručnjake.

S druge strane, lavina hejta koja danima zatrpava glavnu glumicu, intervjui iz prošlosti u kojima se dotična loše ponašala prema novinarima, a vade se da bi se ista ocrnila i predstavila kao najveća kuja u univerzumu, upućuju nas da potencijalnim posjetiteljima kina možda dodamo i one koji u njega dolaze kako bi film, kako se to danas popularno kaže - gledali iz hejta, a onda, moguće je, u komentarima priključili svoje glasove mržnje sveopćoj mržnji prema trenutno najvećoj "vještici" u svemiru.

I, ruku na srce, ako zaista pogledamo neke od tih intervjua, što je Blake sve govorila i kako se ponašala, loši komentari, loše ocjene i mržnja koju sada trpi, kako od žena, tako i od muškaraca, možda nisu bez osnova i nisu sasvim nezasluženi, ali opet, ako makar malo probudimo feminista u sebi i vidimo koliko podjednako osumnjičeni markantni kolega Baldoni nekako dobiva više simpatija, ne možemo se otrgnuti dojmu koji prvobitno izrekosmo – da bi hejt bio daleko manji da se ne radi o ženi te je u ovom slučaju priča o ženskom osnaživanju, ženskoj afirmaciji, ženskoj slobodi ipak ostala samo u domeni jedne mlake, ljetne, bljutave bajke. 

U zbilji sve je i dalje po starom.