Kad je o hrvatskom filmu riječ, godinama se baratalo tezom kako jedino komedije i dječji filmovi imaju šanse postati kino hitovi. To je bilo u vrijeme kad su Brešanovi filmovi redovito punili dvorane, Svećenikovu djecu gledalo je preko 158 tisuća gledatelja, a tek su nešto slabiji bili Hribarev Što je muškarac bez brkova te Sonja i bik Vlatke Vorkapić, dok su paralelno sjajne rezultate postizali dječji filmovi o Koku, Šegrtu Hlapiću, Cvrčku i mrvici i mnogi drugi.
U međuvremenu, domaće komedije prestale su se kvalificirati među blockbustere pa je čast hrvatskog filma u kinima branio još samo dječji film, a jedan od najuspješnijih bio je Dnevnik Pauline P. redatelja Nevena Hitreca koji se zahvaljujući 91 tisući prodanih karata našao na petom mjestu najgledanijih hrvatskih filmova u ovom stoljeću.
Ipak, cijelo to vrijeme uočljiv je nesrazmjer između kritičke ocjene tih filmova i njihove uspješnosti, što je najuočljivije u filmu Šegrt Hlapić, jednom od najgorih filmova u povijesti hrvatske kinematografije, no prema prodanim kino ulaznicama, njih preko 142 tisuće, i jednom od najuspješnijih.
Posljednji domaći dječji film koji je upravo prošao kino provjeru je Bumbarovo ljeto, još jedan kvalitativni podbačaj koji, međutim, ni u kinima nije briljirao. U tri mjeseca jedva je nakupio 36 tisuća gledatelja, mnogo za hrvatski, ali malo za hrvatski dječji film.
E sad je li riječ o tome da su i klinci shvatili da im dotični film podcjenjuje inteligenciju ili je naprosto problem u tome što Bumbarovo ljeto, za razliku od većine drugih domaćih dječjih filmova, nema taj famozni IP koji i u Hollywoodu jako cijene, ne možemo biti sigurni.
Inače, IP je skraćenica za Intellectual Property, no zapravo je riječ o terminu koji označava poznatost i prepoznatljivost nekog djela i prije nego što je snimljen film. Drugim riječima preferiraju se filmovi o likovima koje publika već dobro poznaje ili ekranizacije, adaptacije i remakeovi predložaka koji su također već popularni. Kao što su, na primjer, filmovi o Koku, Šegrtu Hlapiću ili Paulini P.
Gledajući prvi film o Paulini P., shvatio sam zašto je taj IP tako važan, naime imao sam dojam da nema podršku vjernih čitatelja knjiga Sanje Polak o Paulini P., film ne bi postigao ni polovicu ostvarene gledanosti.
Dnevnik Pauline P., doduše, ne spada u ladicu najslabijih domaćih dječjih filmova u kojoj se nalaze već spomenuti Šegrt Hlapić i Bumbarovo ljeto, već u prvu iznad nje, pod nazivom "moglo je bolje".
Prvi je film pogodio izborom glavne glumice, zaista sjajne djevojčice Katje Matković, kao i dobro ugođenog registra pripovijedanja i kompletnog dizajna filma, no ispod haube bio je jako slab i nekoherentan scenarij Dore Delbianco i Ivana Turkovića Krnjaka, koji jedva da je pružao priliku za ozbiljnije fabuliranje, već je zapeo na anegdotalnoj i dramaturški labavoj strukturi koja upravo tako, labavo, uz sebe veže i gledatelje.
Očekivao sam kako bi nastavak filma, koji je pod naslovom Drugi dnevnik Pauline P. neki dan ušao u kino dvorane, mogao donijeti sličan okvir, ali malo kvalitetniju dramsku potku, no to se, na žalost, nije dogodilo.
Umjesto toga scenarist Ivan Turković Krnjak pokušao je kreirati nekoliko paralelnih tematskih linija priče koje tvore cjelinu, no to je urađeno prilično nezgrapno i, što je mnogo veći problem, neduhovito.
Paulina P. dvije je godine starija i kreće u peti razred, no njezino zabavno djetinjstvo ispunjeno maštom - kojom se u ovom filmu vrzma i njezin alter ego, detektiv Pap koji rješava zagonetne krimi slučajeve - narušavaju novopečeni problemi.
Prvi od njih je što joj je nestala baka, a kad se konačno pojavila, Paulina saznaje da boluje od, kako ona kaže, "Ajncgangera" (zapravo Alzheimera) pa pokušava naći način da se s time nosi.
Drugi je problem nova profesorica geografije, opaka baba kod koje je nemoguće dobiti veću ocjenu od trojke. Treća zavrzlama tiče se vršnjačkog nasilja koje nad Paulinom sprovodi izvjesna djevojčica Marta (Ana Topolko), a to nije situacija s kojom se super popularna Paulina naučila nositi.
Ovaj skup tema pokazuje da film ima veću ambiciju od prethodnika te pokušava na zabavan i razumljiv način djeci približiti ozbiljne i teške teme s kojima će se većina prije ili kasnije susresti. Šteta je, međutim, što ne pronalazi način da to učini malo šarmantnije i duhovitije. Ksenija Marinković u ulozi bake je dobra, no stječe se dojam da je kod nje ostalo mnogo glumačke rezerve koju nije imala na što potrošiti.
Slično je i s Anjom Šovagović Despot koja u ulozi stroge profe zemljopisa u film udahne nešto energije, no scenarij joj također ne pruža dovoljno mesa da razvije ulogu. Priča o Marti je pak posve drvena i tu za film nema sreće.
Ipak, možda je najlošije izvedena inovacija ona s izmišljenim detektivom koja je neprivlačno stilizirana, povremeno zbunjujuća, no uvijek neduhovita. Zapravo, kad je o humoru riječ, vrijedi napomenuti da sam film gledao u dvorani ispunjenoj klincima i zaista nemam dojam da su se baš nešto ludo zabavljali.
Nabrojao sam tri naleta smijeha, prvi put kad Marta potčkalji Paulinu i ova tresne na pod, drugi put kad je zalije voćnim jogurtom, a treći kad dječak zvan Rumenko stane na vile koje ga opale po licu, dakle sve slučajevi klasičnog slapsticka koji datira još iz vremena nijemog filma. Za film poput ovog, rekao bih, prilično mršav rezultat.
Ipak, kao što je bio slučaj i s prvim filmom, doslovno sve izvlači sjajna Katja Matković kojoj ni uočljivo sazrijevanje, u dvije godine koliko je prošlo između dva filma, nije oduzelo na šarmu.
Ona je prava energetska bomba, neposredna, prirodna te pametnih i radoznalih očiju kojoj se čak i scenarist smilovao s duhovitim i godinama primjerenim replikama pa pored nje drugi mogu i tankirati, kao što to s manje ili više šarma čini dio odrasle glumačke ekipe.
Više-manje je opće mjesto tvrdnja kako se režiser Neven Hitrec bolje snalazi u dokumentarnim nego u igranim formatima, a ovaj Drugi dnevnik, baš kao i prvi, to zaista i potvrđuje.
Hitrec korektno orkestrira zbivanja, nije to lišeno dinamike i energije, no imam dojam da nedostaje istinske strasti prema materijalu, a o većim zahtjevima prema scenariju da ne govorimo. To se vidi i na rezultatu pa tek već nahvaljena Katja Matković sprečava da film ne potone u negativnu ocjenu.
Ipak, ništa od navedenih kritičarskih zanovijetanja nije utjecalo na klince i njihove roditelje da već prvi vikend ne pohrle u kina i film poguraju do senzacionalnog otvaranja od skoro 24.000 gledatelja. To je već sam po sebi odličan rezultat, no još je bolji kad se usporedi s prvim Dnevnikom koji je otvorio sa svega 13.485 gledatelja. Dakle, sve su šanse da bi Drugi dnevnik mogao premašiti 100 tisuća gledatelja, odnosno da je, nakon dulje suše, na pomolu novi hrvatski blockbuster.