Kad je redatelj Edgar Wright na Twitteru 2017. godine napisao kako bi volio snimiti remake filma The Running Man, to se činilo kao jako dobra ideja. Remakeovi imaju najviše smisla kad su u pitanju filmovi koji iz nekog razloga nisu uspjeli, iako je nosiva ideja ili priča imala potencijala. Upravo je to bio slučaj s filmom The Running Man, odnosno Trkač, iz 1987. godine, ekranizacijom istoimenog romana kojega je Stephen King pet godina ranije napisao pod pseudonimom Richard Bachman.
Riječ je o romanu koji svijet budućnosti opisuje kao mračnu distopiju, drastično socijalno raslojeno društvo uništeno kolapsom ekonomije i golemim zagađenjem okoliša pa se režim održava onako kako se totalitarni režimi i inače održavaju, kruhom i igrama, odnosno ekstremnim reality-showovima s visokim nagradama.
Iako Stephena Kinga nazivaju kraljem horora, čak ni on daleke 1982 godine nije mogao zamisliti takve reality-show užase kao što su Ljubav je na selu ili Mijenjam ženu pa je u središtu njegova romana reality-show The Running Man u kojemu dobrovoljci imaju 30 dana da umaknu lovcima, i osvoje velik novac. Mala je začkoljica u tome što to još nikome nije pošlo za rukom.
U filmu snimljenom 1987. godine glavnu ulogu imao je Arnold Schwarzenegger, no redatelj Paul Michael Glaser nije uspio kapitalizirati niti na njegovom zvjezdanom statusu, niti na Kingovom romanu iz kojega je preuzeo samo osnovne elemente priče te umjesto u mračnu distopiju film odveo u šareni camp, relativno zabavan akcijski film s naznakama satire koja je bila više u funkciji zabave nego društvene kritike pa je i film zapravo pomalo naginjao prema komediji. Ne čudi da je King rado isticao kako mrzi taj film.
Remake je, dakle, itekako imao smisla, a to što se dogodio baš ove godine nije bez veze, naime radnja Kingova romana smještena je u tada daleku budućnost, a zapravo u našu 2025. godinu. Eto nas u njoj, toj bivšoj Kingovoj distopijskoj budućnosti, a našoj sadašnjosti, i nekako se čini da King nije mnogo promašio kada ju je prije 43 godina zamišljao.
Glavni junak filma je Ben Richards, radnik iz najniže klase koja živi u betonskim slamovima; osiromašen, obespravljen i bez zdravstvenog osiguranja, Richards kao jedini način da zaradi za lijek neophodan njegovoj kćeri vidi prijavu u već spomenuti televizijski reality-show.
Iako pristaje na pravila igre – treba 30 dana izmicati lovcima koji ga pokušavaju ubiti – on već na početku najavljuje borbu protiv sustava ("Rekli su mi da imam 30 dana da se sakrijem bilo gdje na Zemlji. Zaboravili su na jednu stvar – ja se ne namjeravam skrivati. Ja dolazim po njih"), a spletom okolnosti tijekom bijega on zaista i postaje simbol otpora potlačenih.
Film je mnogo vjerniji originalu od ranije spomenute ekranizacije, u tonu je ozbiljniji te jasnije cilja mete svoje kritike, totalitarno društvo kojim upravljaju svemoćne korporacije, dok većina stanovništva živi u očajnim ekonomskim i životnim uvjetima te, zaglupljeni buljenjem u sve okrutnije i bešćutnije reality-showove, i ne pomišljaju na pobunu.
Stephen King ovaj je put više nego zadovoljan, između ostalog i zato što je film uspio iznijeti kritiku suvremenog društva bez zauzimanja fiksne ideološke pozicija, no euforija je očito uzela maha pa ga King naziva fantastičnim i opisuje kao „Umri muški našeg vremena“, što je debelo pretjerivanje. A i to smo malo rekli. Edgar Wright je solidan režiser akcijskih filmova koji je sposoban dinamično i atraktivno orkestrirati akcijske scene, što mu je nekako najbolje uspjelo u filmu Vozač (Baby Driver, 2017.), no ne može stati u istu rečenicu s Johnom McTiernanom. Ipak, za Kingovu euforiju, nakon debakla s prethodnom ekranizacijom, može se imati razumijevanja.
Dojma sam da problem s novim Trkačem počinje već s izborom glavnog glumca Glena Powella. Navodno se Wright morao potruditi da uvjeri Stephena Kinga kako je baš on idealan izbor pa mu je predložio da pogleda film Hit Man Richarda Linklatera u kojemu je ovaj zaista napravio jako duhovitu ulogu.
No, to još uvijek ne znači da je pravi izbor za Trkača u kojemu glavni lik ipak nema toliko slojeva kao kod Linklatera. Ovdje bi trebao istovremeno pokazivati i snagu i ranjivost, nešto posve drugačije od Marvelovih superheroja, a opet i malo slično, što nije jednostavno ostvariti. Pa nije neobično što nije sasvim uspjelo.
Ni sam reality-show nije posebno originalno zamišljen ni dizajniran, što s obzirom na njegovu važnost u priči nije sasvim nevažno, npr. posve je inferioran scenografskom, kostimografskom i svakom drugom camp ludilu iz Igara gladi. Čini se da je Kingovom predlošku ipak bilo potrebno malo osvježenja, no ono je izostalo.
Novi je Trkač neosporno bolji film od prethodnika, idejno i tematski kompleksniji, no i dalje zapravo ne posebno originalan. Što se same izvedbe tiče, film je dramaturški kompaktan, vizualno atraktivan, dinamičan, pitak i donekle napet, ali svemu tome usprkos tek prosječan. I tako je neslavno propala ona dobra ideja o remakeu s početka teksta.
A to nas pak vodi na pitanje koje se nakon dvije manje ili više neuspjele ekranizacije samo nameće: koliko je zapravo dobar sam Kingov roman. Jest da je dvaput dvaput, ali ovo je dvaput u ništa. A kakav je roman, ne znam, tek znam da mu ovi filmovi nisu dobra reklama.