SPLITSKI putopisac, fotograf i youtuber Jurica Galić Juka podijelio je s Indexom svoje dojmove s putovanja Otok mrtvih (Sumatra, Java i Sulawesi) na koje je krenuo sredinom srpnja.
Prolazak kroz zračnu luku Kualanamu u sumatranskom Medanu vjerojatno je bio najliberalniji prelazak neke državne granice dosad. Ako isključimo nekadašnji Neum, naravno. Skeniraš e-vizu i - prolaziš. Nema pečata, a i zemlja je dron friendly.
Na aerodromu kupujem SIM karticu od 23 GB za 230 IDR (13 €). Njihova verzija Ubera - Grab - ultrajeftina je. Od aerodroma do hotela 33 IDR (2 €), a do centra grada, udaljenog čak 40 minuta vožnje, 120 IDR (cca 7 €).
Indonezija je golema zemlja u kojoj živi preko 281 milijun stanovnika, od čega “samo” 61 milijun na njezinu najvećem otoku - Sumatri. Medan je najvažniji grad na Sumatri i jedan od četiri središnja grada Indonezije. U njegovu urbanom središtu živi oko 2.5 milijuna prilaznih i nasmiješenih ljudi. I to nije floskula. Ozbiljno se preispitujem jesu li mi Iranci ipak najprijazniji domaćini na svijetu. Ovdje su osmijeh i pozdrav dio kulture. Na ulici vas svi zaustavljaju, čak i iz auta dobacuju pozdrave.
Medan je samo početna točka mog putovanja i mjesto za odmor prije početka zacrtanog plana. Ali, naravno, koristim vrijeme da obiđem grad i popričam s lokalnim stanovništvom. Kratko posjećujem ezoterični hram Mariamman u četvrti zvanoj Mala Indija te zanimljiv Muzej sjeverne Sumatre. Iako u 15 sati zatvara, ljubazno osoblje dopušta mi da ostanem i duže, pa čak inzistiraju da se poslikam s njima. Taman da se posramim što sam se pri ulasku u muzej potpisao kao Paško Patak.
Nakon muzeja odlazim na trg Mardeka, gdje jedem odličan ručak, Char Kway Teow (plus piće) za nevjerojatnih 6 eura! Hrana im je izvrsna. Ukusna i svježa, često s puno umaka, riže, govedine ili morskih plodova. Za kraj dana odlazim na masažu cijelog tijela. Sat vremena - 180 IDR, što je oko 9 eura.
Na kraju prva dva dana mogu zaključiti: Indonezija (barem Sumatra, zasad) posljednja je zemlja s ovako jeftinim cijenama i s jednim od najprijaznijih ljudi na svijetu.
Napuštam Medan i dolazim u malo selo Bukit Lawang, smješteno na rijeci Bahorok – polaznoj točki za trekking u Nacionalni park Gunung Leuser, poznat kao najveće utočište sumatranskih orangutana. Zanimljivo je da ti čovjekoliki majmuni dijele približno 97 % svoje DNK s ljudima. Čak i sama riječ orangutan potječe od riječi na bahasa jeziku: orang – čovjek i utan – šuma. Iako mogu doseći duljinu od 170 cm i težinu oko 100 kilograma, ti nježni divovi biraju samotnjački život u krošnjama stabala.
Moram napomenuti da je vrućina iznosila preko 36 stupnjeva, uz vlažnost zraka od oko 80 %. Tijekom trekkinga popio sam oko 4 litre vode s elektrolitima. Noćenje u džungli bilo je u šatoru pored rijeke Bahorok. Tijekom ovog trekkinga snimio sam izvrsne fotografije najmanje desetak orangutana s njihovim bebama, ali i nekoliko manjih vrsta majmuna.
Osim primata, fotografirao sam i brojne druge životinje, a moji osobni favoriti su azijska šumska kornjača (Manouria emys) i mangrova zmija (Boiga dendrophila) – otrovnica čudesno lijepih boja.
Upoznao sam i nekoliko zanimljivih fotografa, a posebno bih istaknuo Teda (Tadeusz Woluewicz) iz Londona, koji me neodoljivo podsjeća na legendarnog Sir Davida Attenborougha. Nevjerojatno je koliku snagu i strast ima taj sedamdesetogodišnjak!
Povratak kajakom niz rijeku Bahorok do sela Bukit Lawang, odakle nastavljam put do Nacionalnog parka Batuk Katak. Tamo obilazim divovski kozlac (Amorphophallus titanum), odličnu zamjenu za Rafflesia arnoldii – najveći cvijet na svijetu, koji, nažalost, još nije procvao. Također bilježim i brojna stabla kaučukovca, zarezana tako da u malene posude kaplje dragocjena bijela tekućina neophodna za proizvodnju gume.
Polazak iz Bukit Lawanga prema otoku Samosir na jezeru Toba. Sve ove dane ne primjećujem mnogo stranaca, a one koje sretnem gotovo su isključivo Nizozemci. Naime, Indonezija je do 1949. bila nizozemska kolonija.
Na putu do tamo posjećujem zanimljivu tržnicu s voćem u gradiću Pasarbuah, kao i selo Dokan – naselje etničke skupine Karo, koja je najvažnija od šest starosjedilačkih skupina naroda Batak.
Posebno su zanimljive njihove tradicionalne kuće, u kojima mnogi još uvijek žive. Zovu se bolon i podignute su na drvenim stupovima (pile dwellings), što ih štiti od vlage, poplava i štetnika. Kuće su podijeljene na donji dio (Bara), namijenjen životinjama, i gornji (Para Para), u kojem se nalaze spavaonica i ognjište smješteno u središtu prostorije. Fasade i grede često su ukrašene rezbarijama i simbolima poput gekona (kojeg smatraju svetom životinjom), glave božanstva zaštite Jagga Dopak ili bivolje glave na pročelju kuće.
Osim funkcionalnosti, meni je još zanimljiviji njihov izgled – podsjećaju me na drevne brodove. I u tome ima nešto mistično. Baš kao i u simbolici koja me podsjeća na onu kojoj sam svjedočio na Uskršnjem otoku: glazba, petroglifi s likovima gekona i zmija, pa čak i neke kamene figure koje podsjećaju na kipove moaija.
Ne mogu se ne zapitati – postoji li mogućnost da je legendarni Hoto Matua - koji je kolonizirao tisućama kilometara udaljeni Uskršnji otok - bio s ovih prostora? Možda upravo zato današnje kuće simboliziraju putovanje davnih predaka ili migraciju. Naravno, kao laik samo glasno razmišljam. Struka i današnje DNK analize potvrđuju da su žitelji Uskršnjeg otoka polinežanskog podrijetla. No u svakom slučaju – iznimno zanimljivo.
Na putu prema otoku Samosir obilazim područje vulkana Sinabung (2460 m) i ostatke sela koje je napušteno nakon njegove erupcije 2010. godine, kada je poginulo četrnaest ljudi. Iako tragična, ta priča o erupciji gotovo je "bezazlena" u usporedbi s erupcijom obližnjeg supervulkana Toba, koji je prije 75.000 godina gotovo uništio sav život na Zemlji!
Danas se na mjestu tog vulkana nalazi istoimeno jezero. No ono je zapravo kaldera ispunjena vodom, veličine oko 100 km u dužinu, 30 km u širinu i 500 metara u dubinu. Otok Samosir (630 km²), smješten u središtu jezera, zapravo je uzdignuti dio dna jezera nastao nakon erupcije. Na njemu danas uglavnom žive pripadnici naroda Batak.
Ne moram ni napominjati koliko je poseban bio osjećaj provesti dva dana i noći na mjestu vulkanske erupcije - najnasilnije u posljednjih 25 milijuna godina - nakon koje je nastala vulkanska zima i zbog koje se, navodno, svjetska populacija ljudi smanjila na svega 10.000 do 15.000 jedinki.
Nakon Samosira nakratko se ponovno vozim na sjever, do Medana, odakle letim za Padang. Padang je glavni grad indonezijske pokrajine Zapadna Sumatra, u kojem živi oko milijun stanovnika. Iz Padanga putujem oko stotinjak kilometara do sela Labuah, gdje idem snimati utrke s volovima – običaj zvan Pacu Jawi.
Na putu bilježim dva iznimno zanimljiva lokaliteta: 35-metarski slap Lembah Anai te drevnu, više puta obnavljanu, kraljevsku palaču Pagaruyung – građenu bez ijednog čavla i bogato ukrašenu rezbarijama. Nakon toga stižem u spomenuto selo Labuah u regiji Rambatan, gdje se održava Pacu Jawi.
Zašto je taj događaj toliko omiljen putopisnim fotografima, saznat ćete u nastavku. No, prije samog opisa utrke, objasnit ću vam zbog čega se ona održava.
Prije svega, Pacu Jawi nije turistički mamac poput naših “ribarskih fešti”. To je prvenstveno kulturni događaj kojim se slavi završetak žetve riže i jača zajedništvo među seljacima. Održava se sezonski, nakon završetka žetve, kada su rižina polja još uvijek blatnjava – idealna za utrku. Prije početka održava se svečanost pred seoskim starješinama, uz molitve i blagoslove, kako bi utrka protekla u skladu s tradicijom i donijela sreću zajednici.
Sama trka pravi je test spretnosti i hrabrosti jahača koji stoje na drvenoj dasci između dva vola. Pacu Jawi nije nepoznanica u svijetu fotografa. Dapače, mnogi su upravo ovdje snimili fotografije koje su osvojile brojne svjetske nagrade. Ja, međutim, nisam došao u “lov na nagrade”, iako sam, bez lažne skromnosti, snimio barem dvadesetak kadrova koji bi ih mogli osvojiti.
Najveća mi je želja bila uživati u snimanju ekspresija lica jahača dok se probijaju kroz blato koje štrca na sve strane. Najvještiji među njima, dok prelaze stotinjak metara blatnog terena, uspijevaju u trku napraviti špagu između dva vola ili čak simbolički ugristi životinju za rep pri punoj brzini.
Ne moram ni spominjati koliko sam puta okinuo iz svog Canona, mijenjajući sve moguće rakurse i položaje. Prije dolaska najviše sam se bojao da neće biti dovoljno trkača, a da će fotografa biti previše. Dogodilo se upravo suprotno – za razliku od prošle godine, kada je bilo tridesetak trkača, ove godine ih je bilo preko dvjesto!
Budući da su dolazili iz petnaestak sela, s tribina ih je pratilo preko 500 ljudi, dok je fotografa sa ozbiljnom opremom bilo tek desetak: Britanac, Talijan, po dvoje Kanađana, Rusa i Japanaca, te moja gorostasna malenkost.
Jedan od zanimljivijih foto trenutaka na mojim putovanjima...
Jutarnji polazak gliserom prema otoku Mentawai, na kojem živi istoimeni narod poznat po svojoj tradicionalnoj kulturi, tetovažama, prirodnoj medicini i životu u skladu s prirodom. Otok je dio Nacionalnog parka Siberut i od 1981. godine zaštićen kao UNESCO-ov rezervat biosfere.
Nakon tri sata vožnje i oko 230 prijeđenih kilometara pristajemo u malo selo Muara Siberut, u kojem živi urbana Mentawai zajednica. Nakon kupnje namirnica za nekoliko dana i najma tradicionalnog čamca, mali ekspedicijski tim kreće uzvodno rijekom Dorogoth prema dijelu džungle u kojem žive posljednji tradicionalni pripadnici naroda Mentawai.
Čamac, napravljen od izdubljenog mangrovog drveta, sat vremena se probija kroz blatnjavu vodu i prekrasne rukavce koje obrubljuje iznimno očuvana tropska kišna šuma. "Masura bagata", zahvaljujem se vozaču nakon pristanka na blatnjavu ledinu. Put nastavljamo uz pomoć lokalnih vodiča koji nam pomažu nositi namirnice kroz šumu.
"Koliko trebamo hodati do sela Bat Dorogot?", upitam vodiča. "Nama lokalcima treba oko pola sata. Vama će trebati najmanje dva", odgovori mi sa smiješkom.
Ubrzo sam shvatio o čemu priča. Znao sam da je džungla surovo mjesto, ali ovako vlažna džungla je dodatno naporna. Pljusak i žarko sunce izmjenjuju se i po 5–6 puta na dan. Stalno imate osjećaj sparine i vlage koja se uvlači u svaku poru vašeg tijela i opreme.
Gusto blato bilo bi gotovo neprohodno da Mentawaiji na šumske puteljke nisu položili kore i debla tropskog drveća po kojima se lakše krećete. No većina tih debla su tanka i glatka, pa jedan krivi korak znači uron u gusto blato – nekada i do struka. Mojih krivih koraka bilo je na desetke dok nisam malo "ušao u štos". I koliko se god trudili, na kraju ste blatnjavi, mokri i umorni, pa vam naposljetku uopće nije briga hoćete li se odmarati ležeći u blatu kao prase.
Nije izmišljena odjeća koja će vas zaštititi od vlage. Dobar dio moje opreme uništen je u ova četiri dana. Možete se prekriti vodonepropusnom kabanicom, ali ćete opet biti mokri jer će vas vlastito tijelo smočiti iznutra.
Zato je najbolji izbor ponijeti odjeću koja se na vama brzo suši u trenucima odmora, kao i dovoljne količine elektrolita i vode za nadoknadu izgubljene tjelesne tekućine i soli. Kada svemu tome dodamo biljke koje ne želite dodirnuti i komarce – moguće prijenosnike malarije – shvatite da džungla na otoku Mentawai nije za svakoga.
Ipak, da razjasnimo na početku – mnogi su putnici ovdje već bili. Gledajući fotografije drugih fotografa, znao sam točno kako izgledaju njihovi glavni šamani.
"Pa u čemu je onda kvaka?", upitat će netko. Ja nisam na ovaj otok došao "otkriti" neko novo "pleme". Ova etnička skupina, koja je na ove prostore došla prije 4000 godina iz jugoistočne Azije, odavno je "otkrivena". Mene je sociološki zanimao upravo njihov način života na prekretnici između tradicionalnog i modernog.
Nakon više od dva sata hodanja, začulo se bubnjanje po drvetu iz više pravaca. "Jungle WhatsApp", reče ponovno šaljivo moj vodič, također rodom Mentawai, ali iz urbane zajednice, pa doda: "Primijetili su da dolazimo, pa se bubnjevima 'taddukat' dojavljuju jedni drugima."
Uskoro dolazimo pred golemu uma kuću, koja nije samo dom, već i ritualno središte jednog klana Mentawaija. Uvijek je podignuta na kolce zbog poplava i ukrašena lubanjama brojnih životinja ubijenih u lovu. "Alojta!". pozdravio je moj vodič seoskog šamana, koji mu je sa smiješkom uzvratio pozdrav i pozvao nas da uđemo u njegovu kuću.
Tamo je bilo još šest–sedam ljudi, od kojih su polovica bile žene. Ubrzo saznajem da cijela tradicionalna zajednica Mentawaija ne broji više od 200 ljudi, od kojih je oko pet–šest šamana (sikerei). Naš se zvao Aman Matik, a uskoro sam ga prozvao "Cappuccino šaman" zbog njegove ovisnosti o najdražem napitku kojem se raduje kada mu ga netko donese u selo. "Prvi dokaz globalizacije", pomislih u sebi.
Osim tog vitalnog osamdesetogodišnjaka, upoznao sam i nekoliko šamana iz drugih zajednica, poput Marcusa i Sergiua iz sela Bat Maopu. Svi su imali tradicionalne tetovaže zaštitnog značenja: sunce na ramenima, simbol luka i strijele na prsima te ravne crte ili trnje po bedrima i nadlakticama. Nosili su odjeću od kore drveta te ukrase od cvijeća i perja.
Slijede vlastiti animistički sustav pod nazivom Arat Sabulungan, koji povezuje duhove predaka s ekologijom prašume. Vjeruju da svaka biljka, životinja i rijeka ima duh, a šamani uspostavljaju ravnotežu kroz rituale, liječenje i komunikaciju s duhovima.
U tih nekoliko dana boravka shvatio sam da im se dolaskom ljudi poput mene život promijenio. Naučili su trgovati s vanjskim svijetom te koristiti tehnologiju poput baterija i akumulatora. Mobitele nemaju, niti signal dopire do većine sela u dolini, ali promjene su itekako očite.
Ipak, svjedočio sam i njihovoj nevjerojatnoj fizičkoj snazi, sposobnosti preživljavanja u džungli i tradicionalnim vještinama kojima vladaju. Kada oni love, možete biti sigurni da će do plijena doći, ako treba, i desetke kilometara pješačeći – bosi – kroz onu istu blatnu džunglu o kojoj sam kukao na početku priče.
Njihove jake tetive i mišićavo tijelo bez grama sala besprijekorni su. Nadljudski. Bez greške love ribu, vade larve iz korijenja stabala i hitro se penju, bez ikakve opreme, desetke metara visoko po kokosove orahe. Fizički gledano, oni su nadljudi u usporedbi s nama. Njihovo znanje preživljavanja i izrade svega potrebnog od prirodnih materijala savršeno je.
Na kraju boravka među njima zaključujem da sam svjedočio posljednjim šumskim Mentawaijima, bez obzira na kontakt s vanjskim svijetom. Isto kao i Konyak lovcima na glave iz Nagalanda, Apatanima i raznim etničkim skupinama koje će uskoro nestati ili se asimilirati u moderne zajednice. Tu nema mjesta romantici ili patetici – samo realnosti.
Imao sam sreću/žalost što sam za života svjedočio brojnim zajednicama koje bespovratno nestaju. Jer, "stalna samo mijena na tom svijetu jest."
Naravno da je naslov pretenciozan, ali... Krenimo od početka.
Jako zanimljive stvari sam dokumentirao na Sumatri: od festivala i orangutana do vulkana i etničkih skupina, ali putovanje sam nazvao Otok mrtvih zbog Sulawesija. To znači da je upravo taj otok bio highlight cijele priče, po kojem sam imenovao cijelo putovanje. A da sam znao koliko će biti krvi, vjerojatno bih ga nazvao Otok smrti.
No nije sve tako crno kako zvuči na prvu. Teško da ću u jednoj FB objavi ispričati sve što sam doživio i običaje kojima sam prisustvovao, ali pokušat ću biti koncizan.
Na otok Sulawesi došao sam avionskim letom Padang (Sumatra) – Jakarta (Java) – Makassar, gdje sam uhvatio luksuzni spavaći autobus tvrtke Bintang Timur (18 € karta / 9 h vožnje / 315 km) za Rantepao – glavni grad regije Sjeverna Toraja, u kojoj živi istoimena etnička skupina.
Poznati su po svojoj jedinstvenoj pogrebnoj tradiciji i bogatoj kulturnoj baštini. Grad ima oko 50.000 stanovnika, a većina su kršćani (protestanti i katolici), dok dio stanovništva njeguje i staru animističku vjeru Aluk To Dolo.
Grad je okružen rižinim terasama i zelenim brežuljcima, a posebno je prepoznatljiv po tradicionalnim kućama tongkonan, s visokim zakrivljenim krovovima u obliku čamca (slične kućama naroda Batak sa Sumatre).
Kada sam ih prvi put ugledao, bio sam toliko fasciniran da sam pomislio kako su napravljene kao turistička atrakcija. No, obilaskom grada i susjednih sela (unajmio sam skuter za 8 € / dan), shvatio sam da ih ima na tisuće. Desetke tisuća. Svih oblika i veličina. Shvatio sam i da su one simbol prestiža, koji se nasljeđuje generacijama. Ispod kuće često se drže bivoli – ključni za krvave obrede o kojima ću pisati kasnije.
Ono zbog čega sam došao u taj kraj su pogrebni obredi zvani Rambu Solo. Riječ je o tradicionalnom torajanskom obredu koji može trajati od nekoliko dana do nekoliko tjedana, ovisno o društvenom statusu pokojnika. Pogreb ne slijedi odmah nakon smrti – tijelo se balzamira i mjesecima, pa čak i godinama, ostaje u kući dok se ne skupe sredstva za svečani pogreb.
Razlog tome je vjerovanje da smrt nije kraj, već prijelaz u Počivalište duša. Torajanci vjeruju da samo pravilno obavljen pogreb omogućuje duši prijelaz u zagrobni život – i zato ulažu više u pogreb nego u kuću u kojoj žive. Mislim da je samo to bilo vrijedno ovog putovanja i reportaže. A priča tek počinje.
Dakle, kada čovjek umre, obitelj balzamira tijelo i čeka trenutak kada će se skupiti dovoljno novca za kupovinu životinja koje će se žrtvovati – najčešće svinja i vodenih bivola. Broj žrtvovanih životinja pokazuje status obitelji. No mučni dio – ubijanje nesretnih životinja – dolazi tek na kraju višednevne ceremonije koja uključuje glazbu, ples i gozbu.
Četiri dana sam izmjenično svjedočio Rambu Solo ceremonijama kod dvije obitelji u dva različita sela: Tongkonan Ranteallo i Wisata Sangkombong. Na svakoj od njih sudjelovalo je preko stotinu ljudi.
Prvi su žrtvovali desetak svinja i tri vodena bivola, a drugi preko petnaest vodenih bivola. Krvi – do koljena! Egzekucija se obavlja karakterističnom i izuzetno ubojitom mačetom zvanom la'bo', a precizni udarac kojim se životinji reže vrat iz jednog poteza zove se tinggoro. Iskustvo koje nije za svačiji želudac.
Iako sam izuzetno empatičan prema patnji životinja, svjedočio sam činu žrtvovanja (Ma'pasa Tedong) i dokumentirao ga, potpuno svjestan da se iste strahote događaju i u našim klaonicama – samo s tom razlikom što one nemaju staklene zidove, pa je za naše glave puno lakše kupiti već zapakirano meso u supermarketima.
Dobra stvar kod tog žrtvovanja je da se svo meso u potpunosti podijeli između obitelji, seljana, pa i potpuno nepoznatih osoba.
Nakon ceremonije, tijelo se nosi do stijene gdje se polaže u grobnicu. Ponekad se ispred stijenskih grobnica postavljaju realistične drvene tau tau figure nalik na pokojnike. Posjetio sam dva takva lokaliteta: špilju Londa i kameno groblje Lo'ko Mata.
Posebno je zanimljiv običaj zvan kambira, prilikom kojeg su se u prošlosti sahranjivala djeca umrla prije izbijanja prvih zubi. Njihova tijela bi se polagala u izdubljena debla, koja bi s vremenom "primila" dijete u svoj zagrljaj – simbolizirajući povratak prirodi i nastavak života kroz drvo. Snimio sam nekoliko takvih "živih grobova".
No, najbizarniji od svih običaja je ritual čišćenja zvan Ma’nene ("obnavljanje odnosa s precima"). Riječ je o ritualu prilikom kojeg obitelj otvara grobnice, vadi tijela predaka, čisti ih, presvlači u novu odjeću i "druži" se s njima. Tijela su često dobro očuvana zahvaljujući balzamiranju, pa se obitelj često i fotografira s pokojnicima – kao da su još dio svakodnevice.
Očito, kod Toraja ne postoji tabu prema smrti. Ona se doživljava kao prirodan dio ciklusa života. Nakon nekoliko dana "druženja" s pokojnicima, obitelji ih ponovno vraćaju u grobnice. I tako – svake tri godine.
Budući da će se sljedeći Ma’nene dogoditi tek u rujnu 2026., tom ritualu nisam prisustvovao. No, tko zna... Ako se "slučajno" u to vrijeme dogodine "slučajno" nađem na Papui – tko zna – možda ponovo "skoknem" do Toraje da kompletiram i taj običaj.
Treći indonezijski otok koji posjećujem na ovom putovanju je Java. Ondje dolazim iz samo jednog razloga: da završim ovo sadržajno i zanimljivo putovanje na jednom posebnom i intrigantnom mjestu.
Zove se Gunung Padang i udaljen je 158 km jugoistočno od Jakarte. I dan-danas je predmet spora između znanstvenika i alternativaca predvođenih Grahamom Hancockom (britanski pisac i publicist poznat po teorijama o izgubljenim civilizacijama).
Ukratko...
Gunung Padang je megalitski lokalitet koji se nalazi na vrhu brijega visine oko 885 metara i obuhvaća terasasto postavljene kamene blokove od andezita, raspoređene u pet razina, s pogledom na okolna brda.
Lokalitet je službeno datiran u razdoblje između 500. pr. Kr. i 1. st. nove ere, čime se smatra najvećim i najstarijim megalitskim nalazištem u Indoneziji. Poseban je po količini i rasporedu vulkanskih kamenih stupaca koji tvore zidove, stubišta i daju mu dramatičan izgled.
Neki istraživači i alternativni autori, poput spomenutog Grahama Hancocka, smatraju da Gunung Padang skriva daleko starije slojeve ispod vidljivih terasa – moguće čak 20.000 godina stare – što bi ga učinilo najstarijom poznatom građevinom na svijetu!
Geolozi koji su koristili metode seizmičkog snimanja tvrde da postoje podzemne komore i strukture unutar brijega, sugerirajući da je cijelo brdo zapravo piramidalna građevina prekrivena zemljom i vegetacijom, a ne prirodna formacija.
Takve teorije dovode u pitanje službenu verziju ljudske povijesti i naglašavaju mogućnost postojanja napredne civilizacije mnogo prije poznatih kultura.
Majka priroda je najveći umjetnik na svijetu – od pahuljice snijega do Mount Everesta. Ali mislim da ne gradi suhozide na ovakav način! Kako god bilo, Gunung Padang je najbolji mogući lokalitet za kraj ove predivne i uzbudljive putopisne priče.