Dugo nisam gledao filmove Jakova Sedlara; nakon Četveroreda prestao mi je biti zanimljiv, mislim, što uopće može biti bolje i jače od Četveroreda? Tako sam propustio nekoliko njegovih igranih filmova, seriju dokumentaraca rađenih po principu jedan filoustaški, jedan cionistički i jedan o Juliji Timošenko, ili tako nekako, pa čak i kultni Bilo jednom u Hrvatskoj s Kevinom Spaceyjem u ulozi Tuđmana.
Gotovo da sam se zaželio njegovih filmova i zaista sam čitajući najave za novi film, 260 dana, na trenutak pomislio nešto u stilu "tko zna, možda je uz toliki filmski angažman u ovih četvrt stoljeća koliko je već prošlo do Četveroreda, ipak malo izbrusio svoje filmske vještine". Da skratimo neizvjesnost koja sad lebdi u zraku, kratki odgovor je nije, dulji možete pročitati u nastavku.
Nije Sedlar prvi filmski nevježa unutar hrvatske kinematografije, no za razliku od drugih on je izrastao u zbilja jedinstven i fascinantan brend: nema tog filmofilskog razgovora o hrvatskom filmu u kojemu već u trećoj minuti netko neće potegnuti njegovo ime kao neoboriv argument protiv hrvatskog filma.
Iako su rijetki oni koji su pogledali više od 2 njegova uratka, najčešće Gospu i Četverored, ipak će svi znati o čemu razgovaramo kad razgovaramo o Sedlaru. A razgovaramo o opće prihvaćenoj mjernoj jedinici za loš film. Da nema Vinka Brešana, čovjek bi se usudio reći kako je Jakov Sedlar najpoznatiji hrvatski režiser. E pa Bože, čuvaj Hrvatsku.
Uz njega je, također, medijski zalijepljena sintagma hrvatskog Eda Wooda, moguće da sam i sam bio jedan od onih kritičara koji su nešto doprinijeli tome još tamo sredinom devedesetih. Primjećujem, dobro se primila.
Ono što je ovoj dvojici filmskih velikana zajedničko jest da su cijepljeni od bilo kakvog filmskog talenta, no ono u čemu su u bitnome različiti jest što je Wood bio pravi filmski zaljubljenik i entuzijast koji jednostavno nije imao talenta, dok Sedlara film zapravo uopće ne zanima, on je tek sredstvo za neke druge ciljeve, bilo ideološke, bilo sasvim osobne.
Nemoguće je osim krajnjom nezainteresiranošću za film objasniti da čovjek koji režira filmove gotovo četrdeset godina i na IMDb-u ima navedena 68 naslova samo u odjeljku režije, ne poznaje pravilo rampe (odnosno pravilo snimanja po osi, ili pravilo 180 stupnjeva), banalni skup osnovnih zanatskih pravila za održavanje kontinuiteta zbivanja unutar scene koja se uče na prvoj godini bilo koje filmske škole ili akademije na svijetu. To je kao da nogometni trener ni nakon 40 godina treniranja ne shvaća pravilo ofsajda.
Tko iole razumije čemu služi pravilo rampe, zabavljat će se u ranoj sceni večere dviju susjedskih obitelji u kojima osmero ljudi za stolom razgovara, a kaos koji proizvodi nepoštivanje rampe dovodi do toga da likovi u svakom drugom kadru zamijene mjesto na ekranu, da im lica lete ekranom lijevo-desno te gledaju u svim smjerovima, bez ikakvog smisla, logike i kontinuiteta.
Jakov Sedlar, naime, nije samo loš režiser, on je jako loš režiser na najmanje tri razine. Za početak na razini režije u užem smislu, što se odnosi upravo na opisano, na nesposobnost suvislog raskadriranja pojedine scene.
Podjednako je loš i na razini režije u širem smislu, a što uključuje i neku režijsku koncepciju, upotrebu stilskih sredstava, kontrolu vremenskih i prostornih odrednica, rad s glumcima, pa i aktivan doprinos u montaži filma.
Šira će publika najlakše zamijetiti treću razinu, onu koja se odnosi na ideje i ideologije koje Sedlar crpi iz filmske priče. Plasira ih na zapanjujuće anakron, banalan i vulgaran način, većinom kroz sistem binarnih opozicija koje se mogu svesti na Hrvat - dobar, hrabar, pošten; Srbin – zao, kukavica, podmukao.
To jednako funkcionira i ako imenicu Hrvat zamijenite s nacionalistom, a Srbin s komunistom, ponovno ćete uroniti u taj čudesan crno-bijeli svijet Jakova Sedlara.
Sve navedeno ponovno je na djelu i u njegovom novom filmu 260 dana koji, za razliku od prethodnika, ima dobar temelj, istinitu, potresnu i zaista tužnu priču o obitelji Gubina koja je početkom rata zarobljena na dijelu okupiranog teritorija u blizini Dalja te naslovnih 260 dana provela doslovno robujući pojedinim četničkim vojnim vođama, no ne samo njima, već i ponekom civilu.
Za to vrijeme bili su zlostavljani, prebijani, silovani, fizički i psihički maltretirani te ponižavani, no svejedno nisu poklekli pred mržnjom, već i danas aktivno rade na pomirenju i praštanju.
Nema tog gledatelja kojemu se neće zgrčiti želudac kad otac mora odlučiti hoće li ostaviti najstariju kćer na raspolaganju četnicima kako bi spasio preostalu članove obitelji ili će žrtvovati cijelu obitelj, no Jakov Sedlar i njegov sin, scenarist Dominik Sedlar, preuzeli su osnovne elemente te potencijalno moćne priče i učinili baš sve što im je bilo na raspolaganju da je liše svake autentičnosti i suptilnosti.
Krajnjim pojednostavnjivanjem i banaliziranjem pretvorili su je u priglupu nacionalističku kič slikovnicu o smjernim Hrvatima, nevinim žrtvama od stoljeća sedmog te bešćutnim i beščasnim Srbima, vječnim hrvatskim ugnjetačima.
Anakronost režijskih postupaka - koja se osim u vulgarnoj tipologiji beziznimno dobrih Hrvata i loših Srba ogleda i u glumačkim izvedbama srpskih pobunjenika, koji prenaglašenim gestama, grimasama i dernjavom podsjećaju na način glume u nijemom filmu – vodi do pitanja koje filmove Jakov Sedlar gleda kad ne režira. Je li vidio u nekom suvremenom filmu nešto slično i kako to da nije?
Tradicionalno, mnogo više pažnje posvećuje PR-u i relaksiranom plasiranju informacija, nego samom filmu, a problemi s 260 dana počinju već na filmskom plakatu na kojemu je velika fotografija i ime Tima Rotha, koji je ujedno i prvi naveden na odjavnoj špici.
Naivan netko mogao bi pomisliti da je lik s plakata ujedno i glavni glumac filma, a Sedlar će u uvodnom obraćanju još pojasniti kako to što je Tim Roth prihvatio ulogu govori u prilog kvalitete njegova filma, jer Tim Roth, kao, jako pažljivo bira uloge, samo one najkvalitetnije. Osim što ništa od toga nije točno.
Tim Roth, naime, posljednjih godina bira uloge podjednako pažljivo kao Nicolas Cage dok je zbog milijunskog duga prema poreznoj upravi prihvaćao svaku ponuđenu ulogu, no za sada ne znamo što je tome razlog u Rothovom slučaju. Svakako, nagomilao je već više od stotinu uloga, a filmovi u kojima posljednjih godina nastupa nerijetko imaju i niže ocjene od Sedlarovih, što nije zanemarivo postignuće.
No, dobro, nema veze, svejedno jako cijenimo i volimo Tima Rotha i još uvijek smo pred početak projekcije fascinirani kako je pristao igrati glavnu ulogu u ovom filmu, sve dok ne shvatimo da Tim Roth u filmu igra samo jednu scenu, jednu jedinu, koja je prepolovljena na dvije, na način da njezin prvi dio služi kao uvod, a nastavak kao kraj filma.
Brat bratu 9-10 minuta od njih ukupno 138, dok preostalo vrijeme koriste stvarni glavni glumci Sam Hazeldine i dječak Will Godber.
No, uvjereni smo da to filmu koji je snimljen za, priča se, skoro 3 milijuna eura, te s takvim internacionalnim zvijezdama kao što su već spomenuti Roth i devedesetih godina prošlog stoljeća popularni Mambo King Armand Assante, neće smetati da se proda u više od 100 zemalja koje su ga, kaže ponosno Jakov Sedlar, zainteresirane otkupiti.
Vrijedi zapaziti kako nije riječ o više od 70 zemalja ili više od 90 ili možda čak i više od 130 zemalja, nego točno više od 100. Baš se zgodno potrefila ta okrugla brojka, no, eto, film je za sada otkupilo manje od jedne zemlje.
Ponavlja se megalomanski narativ koji je prije trideset godina upotrijebljen u promociji Gospe koja je također trebala osvojiti Hollywood pa je za svjetsku premijeru zakupljena dvorana Radio City Music Halla u New Yorku, i to 10. travnja te 1995. godine, naravno ne iz nekih razloga na koje ste možda zlonamjerno pomislili već je to bio, tvrdio je Sedlar, prvi dostupni termin u dvorani.
Nakon spomenute projekcije, Gospa je ne previše zapaženo distribuirana kroz lanac američkih kina te je ostvarila prihod od skoro 400 tisuća dolara, što je pokrilo troškove najma dvorane, a ostalo je i za janjetinu.
Ovaj put Sedlar ima još veće ambicije, ne samo pokoriti Ameriku, već i “više od 100 zemalja”, pa je sve podredio tome, stoga je odlučio film u potpunosti snimiti na engleskom jeziku.
Koliko je blesavo gledati Hrvate i četnike (jer u filmu su gotovo svi Srbi, čak i djeca, četnici) kako po slavonskim salašima divane british english, jer u filmu nastupa tridesetak britanskih glumaca, teško je opisati, no sigurno ne pomaže autentičnosti filma. Doduše, o kakvoj je autentičnosti ovdje riječ, možda to i nije najgore što se filmu moglo dogoditi.
No, filmskim pokoravanjem svijeta Sedlarova ambicija ne staje, već je prilikom premijere filma ustvrdio kako do sada u Hrvatskoj nije snimljen pravi film o Domovinskom ratu. Sva sreća što se on tu našao uskočiti, i ispraviti taj nezgodni propust. Doduše, to mu nije prvi put.
S obzirom na to kakvom pažnjom inače snima vlastite filmove, ne treba mu zamjeriti ako je slučajno zaboravio da je prije dvadesetak godina on već snimio jedan film o Domovinskom ratu, Milost mora: Priča iz Vukovara, film o o potrazi majke za sinom otetim iz vukovarske kolone, također na engleskom jeziku sa stranim glumcima.
Sad je li riječ o zaboravnosti, jer kome se nije dogodilo da zaboravi na film koji je snimio, ili o časnoj samokritici, ne bi se šteli miješati.
Ali slažemo se s konstatacijom kako dobrih filmova o Domovinskom ratu baš i nema mnogo. Ok, bilo je nekoliko iznimaka kao što su Broj 55, Nebo, sateliti i Crnci, no rane na mozgu od Vremena za, Bogorodice, Cijene života, Vukovar se vraća kući, Generala i mnogih drugih toliko su duboke da nije pretjerano reći kako se Domovinski rat u hrvatskom filmu proveo kao Tuđman na bezbrojnim bistama i spomenicima, sve sama groteska i karikatura.
Ukratko bolje da nije, a Sedlarov novi film u tom fascinantnom nizu s pravom zaslužuje ulogu krunskog dragulja.