NE VOLIM se svađati s onima kojima je Jugoslavija bila idealna država – ali, vjerujem da bi se i oni složili kako je bilo i onoga što nije baš valjalo. Neću sad raspravljati o jednopartijskom sustavu, socijalizmu i državnoj ekonomiji, nego o stvarima koje su se ticale svakodnevnog života, kako se govorilo, radnih ljudi i građana.
Đaci-pješaci
Svake godine slušali bismo o djeci, uglavnom iz Bosne i Crne Gore, koja pješače desetke kilometara da bi stigla do škole. Ustanu u cik zore, pomuzu krave, natovare na leđa teške torbe i onda preko brda i kroz šume ____ (upiši broj) kilometara do prve dostupne škole. Sve pjevajući, usput ubiju barem jednog medvjeda. U školi briljiraju na svim predmetima, kemiju već rade po fakultetskom programu.
Pri povratku kući ubiju čopor vukova, dođu doma i odu na njivu, pooru deset hektara, predvečer uz svjetlost petrolejke pišu zadaće i za sljedeći mjesec, legnu u krevet i par sati kasnije budni su i spremni za nove školske pothvate.
Tako su svake godine nabijali komplekse nama što bismo do škole pješačili tek par stotina metara, iz kemije izvlačili trojke, imali struju doma, a njive vidjeli samo na filmu.
Ozbiljnije govoreći, ovi đaci-pješaci bili su vrlo zoran primjer državne nesposobnosti da svakom školarcu osigura ili školu u blizini ili normalan prijevoz. Školovanje je bilo obavezno i pritom su djeca prolazila vrlo nepotrebnu torturu. Nemojte sad baljezgati kako su onda ojačala i bila zdravija od nas iz gradova. Ako tako mislite, tko vas priječi da sutra u cik zore krenete pješke na 20 km udaljen posao?
Zemlja pokojnicima
Jeste li pokušali legalizirati svoju vikendicu koju ste još u vrijeme Jugoslavije kupili od gospodina Ivića?
Ako jeste, onda ste s čuđenjem konstatirali da zemlju nije posjedovao gospodin Ivić, nego neki vama totalno nepoznati Pero Perić. Koji je prodao zemlju čovjeku koji je prodao zemlju drugom čovjeku, pa je onda od tog trećeg kupio onaj Ivić s početka priče. A gospodin Perić je svoju dušu Gospodinu predao još davne 1952. godine. Nasljednici su pomrli, možda ima neki praunuk, ali, hajde, nađite ga. Lakše ćete otkriti tko je ubio Lauru Palmer.
Zemljišne knjige u Jugoslaviji bile su katastrofalno vođene – odnosno, praktički se nisu ni vodile. Nešto zbog komunističke ideologije i ukidanja privatnog vlasništva, a nešto i zbog našeg poznatog javašluka (od kojega se još nismo izliječili).
Počela je ta skalamerija na našim prostorima već nakon propasti Austro-Ugarske. Da mogu birati, rodio bih se u Jugoslaviji nakon rata i zaposlio u zemljišno-knjižnom odjelu. A ako imate zemljište na moru, na njega je vjerojatno upisano dvadesetak raznoraznih Perića, koji sad gledaju odozgo i od srca se smiju.
Metak u cijevi
U Jugoslaviji ste mogli gadno proći ako u kavani krenete drobiti nešto protiv Tita i komunizma.
A što ako vas u kavani policija zatekne kako imate pištolj s metkom u cijevi?
Onda biste platili kaznu od dvadeset tisuća dinara. U vrijeme kad su novine sa zgražanjem pisale o tome, dvadeset tisuća dinara bilo je jedva skuplje od čašice žestokog pića, pa je kazna došla više kao neka napojnica.
Možda je u vrijeme donošenja zakona ta lova vrijedila puno više – vjerojatno nekoliko prosječnih mjesečnih plaća. Čak i da je tako, zakon je opet bio pretjerano popustljiv; za isti prekršaj u Americi, Britaniji i Njemačkoj išlo se u zatvor. Jer, tko i kojim povodom ima u džepu pištolj spreman za pucnjavu?
Niti su bile stroge kazne za nelegalno oružje: ako niste njime već izveli neki zločin, najčešće bi ga samo zaplijenili. Oružja je bilo posvuda, toga bismo moji susjedi i ja postajali bolno svjesni za Novu godinu, kad bi u obližnjem naselju, punom oficira JNA, u ponoć gotovo izbio pravi rat. Jedan je čak s krova nebodera ispaljivao minobacačke granate na obližnju ledinu. Znam, ovo mi nećete vjerovati, ne bih ni ja vama da mi to pričate.
Biraj kako ćeš poginuti
A ovo s metkom u cijevi i silnim oružjem posvuda samo je još jedan dokaz kako život u Jugoslaviji nije bio tako siguran kako se često nostalgično tvrdi.
Teških zločina je bilo otprilike dvaput više nego danas, unatoč postojanju smrtne kazne.
Ne radi se samo o tome da ste imali dvaput više šansi da vas tko upuca.
Nesigurnost je bila posvuda – počevši od uvjeta na radu. Šljakao sam u to vrijeme preko omladinske zadruge po tvornicama i imali ste desetke mjesta na kojima su radnici mogli itekako lako stradati (i stradavali su). Bili su neki referenti zaštite na radu, radili su otprilike ono isto što i službenici u zemljišno-knjižnim uredima.
Još više je nesigurnosti bilo u prometu. Dok su zemlje na Zapadu već 1970-ih uvele obavezne pojaseve u automobilu, Jugoslavija je deset godina kasnije donijela sličan zakon, ali s brojnim izuzecima i rupama. Tek sam 1990. doživio da policajac provjerava vezivanje u autu.
Promet je bio nesiguran i za pješake, ja se dobro sjećam kako su u mom naselju pred očima mog školskog prijatelja pregaženi njegova majka i sestra. Mislite da se išta poduzelo kako bi se taj prijelaz učinio sigurnijim? Godinama kasnije mene je na istom mjestu za dlaku promašio jureći automobil.
Loše ceste, tehnički neispravni auti, ne baš spremni i pažljivi vozači – sve je to pridonosilo da na tadašnjim cestama godišnje gine dvaput više ljudi nego danas.
Naravno, niti jedna od navedenih činjenica nije izgovor da nam se i dan danas dešavaju iste gluposti kao i prije četrdeset godina.
A katkad i gore.