Daniel oživljava likove iz romana svog oca, Ivana Kušana. Razgovarali smo s njim

ŠTO SE domaće kinematografije tiče, ime Daniela Kušana postalo je sinonim za uspješne i omiljene dječje filmove. Redatelj koji je oživio likove iz romana svoga oca, Ivana Kušana, u hitovima poput Koko i duhovi i Ljubav ili smrt, ponovno je osvojio srca publike. Njegov najnoviji film, Bumbarovo ljeto, avanturistička je priča s elementima misterije koja je na nedavno završenom Pulskom filmskom festivalu odnijela nagradu publike Zlatna vrata Pule.

Film, sniman na slikovitom otoku Zlarinu, prati skupinu djece čije se monotono ljeto pretvara u uzbudljivu pustolovinu nakon što otkriju tajnu povezanu s napuštenim svjetionikom. Bumbarovo ljeto vješto isprepliće klasične elemente dječjeg filma – prijateljstvo, hrabrost i ljetne nestašluke – s ozbiljnom i suvremenom temom krijumčarenja ljudi, prilagođenom mlađoj publici.

U nastavku razgovaramo s njim o novom filmu, ali i nekim drugim temama.

Vaša karijera obuhvaća rad na stotinama epizoda nekih od najgledanijih hrvatskih TV serija. Izjavili ste da serije "plaćaju račune". No, promatrajući s odmakom, kako vas je to iskustvo rada u brzim TV uvjetima oblikovalo kao filmskog redatelja? 

Na televizijskim serijama izbrusi se brzina reagiranja i razmišljanja. Često se u vrlo kratkom vremenu treba improvizirati i donijeti teške, ozbiljne odluke. Na igranom filmu radimo i razmišljamo puno dublje i temeljitije ali, nažalost ili na sreću, zbog sve lošijih uvjeta i manjih budžeta, vještine iz "brzih" uvjeta postaju sve korisnije.

Odrasli ste u umjetničkoj obitelji, okruženi književnošću. Ipak, kao mladić ste prvo željeli biti arheolog, pa psiholog, prije nego što ste se s oko 16 godina okrenuli filmu. Što je to u filmskom jeziku bilo toliko privlačno da vas je odvuklo od drugih interesa?

Oduvijek sam volio rješavati kompleksne zadatke, ne samo matematičke i logičke, nego i one organizacijske, kreativne, komunikacijske. Također sam uvijek volio stvarati, pisati, crtati, čak i glumiti. Mislim da film nekako objedinjuje sve to – osim što u sebi spaja sve ostale umjetnosti, on je i veliki pothvat, treba jako puno ljudi i mnogo godina od ideje do gotovog filma.

Ja sam i prije šesnaeste puno snimao s video kamerom i pisao scenarije za horror-filmove koje nisam nikad snimio. No jedne večeri, kad sam izašao iz kina pogledavši film Alien 3 Davida Finchera, nezadovoljan jer sam bio veliki fan prva dva nastavka, pomislim sam: "Hm, pa ja bih to mogao bolje."

Danas znam da najvjerojatnije ne bih mogao bolje od Finchera, ali svejedno sam zadovoljan karijerom koju sam izabrao.

Vaša filmografija dominantno se kreće unutar obiteljskog i dječjeg filma. Vidite li sebe u budućnosti kako se više bavite "ozbiljnijim" temama za odraslu publiku ili smatrate da se najkompleksnije poruke o društvu mogu jednako, ako ne i snažnije, ispričati kroz prizmu dječjeg svijeta?

Imam i želju i ideje da snimam nešto ozbiljnije, ali ne želim upasti u zamku u koju upadaju mnogi današnji autori: izbjegavanje publike. Umjetnički film često se svodi najviše na festivalski život u kojem mi filmaši sami sebi dajemo nagrade i tapšemo se po ramenu kakav smo dobar film napravili. I nema tu ništa loše, to je sjajno iskustvo, ali mislim da vrhunski film treba i govoriti o ozbiljnim temama probijati granice i biti jasan publici, kao što su to nekad radili Scorsese, Coppola, De Palma, ali i ozbiljni velikani kao David Lean ili Stanley Kubrick.

Nemojmo zaboraviti da je Kubrickov Dr. Strangelove –  jedan od najvećih anti-ratnih filmova, koji govori o danas vrlo aktualnom buđenju fašizma – čistkrvna komedija. Pitam se gdje su današnji Dr. Strangelove ili Vod smrti ili Veliki diktartor?

Što je ključno da biste od djeteta koje nema glumačkog iskustva dobili autentičnu i slojevitu izvedbu?

Dobra priprema i dobar tim ljudi koji će raditi s djetetom i pripremati ga. Na Bumbarovom ljetu smo imali sjajan tim u kojem su bile glumice Tena Tadić i Lucija Alfier, te redatelj Jadran Parunov. Također u cijelom procesu treba paziti da dijete zadrži onu svoju izvornu karizmu i autentičnost zbog kojih smo ga izabrali za ulogu.

Prisjetili ste se kako ste godinama oklijevali snimiti film o Koku zbog straha od odgovornosti. Što je bio prijelomni trenutak kada ste pomislili: "Sada sam spreman"?

Kad mi je vrhunska producentica Ankica Jurić Tilić, s kojom sam i prije toga puno bio surađivao, ponudila da zajedno radimo na serijalu filmova o Koku, pomislio sam: "Ako ona misli da sam spreman, onda sam vjerojatno spreman."

Kada ste adaptirali romane Koko i duhovi i Ljubav ili smrt, gdje ste povlačili granicu između vjernosti književnom predlošku vašeg oca i potrebe da stvorite vlastito filmsko djelo?

Uvijek sam pazio da zadržim osnovnu strukturu i glavne teme nekog djela, kao, naravno, i likove koji čine okosnicu priče. Izvan toga, uzimao sam puno slobode i pažljivo sam razmatrao svaki motiv, pitajući se koliko je filmičan i, ako nije, kako ga učiniti filmičnim.

Nakon dva filma o Koku, vaš novi film, Bumbarovo ljeto, temelji se na djelu autorice Maje Gluščević. Je li to bio svjestan korak da se umjetnički odmaknete od obiteljskog nasljeđa i dokažete na "neutralnom" terenu?

Jako mi se svidio scenarij filma i ocijenio sam da bi to mogao biti film koji ću uživati raditi. Nije bio namjeran korak ali jesam tražio projekt koji će mi dati neko drugačije iskustvo.

Što vas je u romanu Tajanstveni svjetionik Maje Gluščević privuklo toliko snažno da ste odlučili posvetiti mu nekoliko godina rada?

Najosnovnije – dobra priča. Elementi priče koja bi djeci mogla biti zanimljivi: Teme prijateljstva, povjerenja, hrabrosti, obitelji, u kombinaciji s napetom ljetnom pustolovinom.

Bumbarovo ljeto balansira na granici između idilične ljetne razglednice i prilično mračne teme. To je bio velik rizik. Kako ste kao redatelj i scenarist pristupili tom balansiranju tona?

Ne mislim da je to rizik nego, dapače, vrsta konflikta koji je u srži svake dobre priče. Naravno, bitno je ozbiljnim temama priči s respektom i bez dociranja, fokusirati se na osobnu, iskrenu, autentičnu perspektivu. Takav pristup može ostaviti dojam na publiku, ako se dobro izvede.

Film je osvojio nagradu publike u Puli, što znači da je vaša strategija balansiranja uspjela. Ipak, je li vas brinula reakcija roditelja? Jeste li se bojali da će vas optužiti da ste previše "teški" ili da izlažete djecu temi za koju nisu spremna?

Nisam razmišljao o tome. Mislim da djeci ne treba docirati kroz film i da ih se ne treba štititi od ozbiljnijih tema, nego im ih se treba predstaviti od malih nogu – naravno, na njima jasan način. Mislim da su djeca često sposobna shvatiti više nego što mi mislimo i imam povjerenja da su njihovi roditelji toga svjesni. A visoka ocjena publike to i dokazuje.

Projekt Bumbarovog ljeta uključuje i videoigru. Čija je to bila ideja i kako vidite budućnost takvih transmedijskih projekata? Je li to put kojim bi hrvatski film trebao ići kako bi pronašao novu publiku i nove izvore financiranja?

Videoigra je ideja producenta filma Ivana Maloče iz produkcijske kuće Interfilm. Mislim da je to sjajna ideja i da se u kombiniranju medija može ostvariti veća i bolja komunikacija s publikom, pogotovo mladima.

U filmu postoji jasan sukob između "došljaka" Karla i "domaćeg" Bumbara, koji se na kraju moraju ujediniti. Je li ta dinamika samo pokretač radnje ili nosi i širu poruku o prevladavanju predrasuda i važnosti zajedništva u suočavanju s istinskim zlom?

Stereotipi i predrasude su često pokretači radnje a cilj dobre priče je da na njima nadograđuje i da na kraju opiše istinski autentične i posebne likove i situacije sa stvarnim emocijama koje publici mogu biti zanimljive.

Neki su primijetili da bi starija publika mogla imati problem s time da je kraj filma, s obzirom na težinu zločina, pomalo pojednostavljen. Kako odgovarate na tu primjedbu? Je li sretan završetak bio nužan s obzirom na to da je riječ o filmu za djecu?

Mislim da oni koji tako reagiraju nisu razumjeli priču. Završetak je sretan jer je promijenio većinu glavnih likova u dobrom smjeru. Ali neki od likova su morali za to "platiti određenu cijenu", uključujući i glavnog, Bumbara, tako da i nije bio sasvim sretan za sve, što su opet neke osnove dramaturgije i nije nešto što smo moj autorski tim i ja izmislili.

Neke motive nismo previše detaljizirali jer mislimo da bi to bilo dociranje koje narušava ritam pripovijedanja. Procijenili smo da detalji nisu bitni za emocionalni razvoj likova, a one koji zanima se mogu dalje educirati o tim pitanjima. Po rekacijama publike se čini da djeca (ali i njihovi roditelji) to jako dobro razumiju. Zato u kritikama ove vrste ne vidim jasnu argumentaciju, što mi je žao, jer je dobiti kvalitetnu kritiku jako važno svakome filmskom autoru.

Nakon Pule i početka kino distribucije, kakav život priželjkujete za Bumbarovo ljeto? Nadate li se međunarodnom festivalskom životu i, što je još važnije, što se nadate da će djeca koja pogledaju film ponijeti sa sobom nakon što izađu iz kina?

Ne volim predviđati kino-brojke i festivale, ali veselim se svakoj dobroj reakciji i festivalu. I jedno i drugo je važno za dobijanje kvalitetnog feedbacka što je pak najvažnija stvar za proces učenja koji nikad ne prestaje. Nadam se da će djeca koja pogledaju film ponijeti sjećanje na jednu zanimljivu i zabavnu filmsku pustolovinu, s također nekim ozbiljnim temama o kojima treba porazmisliti.