U TRENUTKU smrti Donalda Sutherlanda, mnogi čitatelji, posebno oni mlađi, nisu znali gdje ga "smjestiti", jer Sutherland je bio jedan od onih glumaca čiju ste facu prepoznali, a vjerojatno se i prisjetili nekih od filmova u kojima ste ga gledali, ali vrlo ga vjerojatno niste doživljavali kao velikog glumca.
Njegov sin Kiefer izjavio je da je Sutherland bio "jedan od najvažnijih glumaca u povijesti filma" i dok je svaka izjava ovog tipa subjektivan doživljaj, u ovom slučaju i izjava sina, mnogi su se njegovi kolege više-manje složili s izjavom o glumcu kojeg niste mogli "uhvatiti ni za rep ni za glavu".
Osim što mu je karijera trajala više od šest desetljeća i pritom nije samo opstajao, već se uredno pojavljivao u umjetnički bitnim i komercijalno uspješnim filmovima, bio je jedan od onih koji su se pojavili u nevjerojatno velikom broju uistinu bitnih i žanrovski raznolikih filmova. U šezdesetima bio je to The Dirty Dozen, sedamdesete je započeo s MASH i završio s Invasion of the Body Snatchers, osamdesete s Ordinary People, u Stoneovom JFK-u pojavio se vrlo kratko, ali ostavio je ogroman trag upečatljivom ulogom X-a, a tijekom 90-ih toliko je šarao da ga nove generacije doslovno nisu mogle "uladičiti" čak i kada bi to htjeli.
Veći od uloga
Svi ljubitelji filma teško će se složiti oko najbolje uloge jer bio to Don't Look Now, Klute, Six Degrees of Separation ili bilo koja od ranije spomenutih, sve su to bile uloge koje je savršeno izveo i koje bi manje talentirane glumce vrlo lako mogle obilježiti do kraja karijere. No on je uvijek bio veći od uloga koje je igrao.
I dok ga nove generacije znaju kao predsjednika Snowa u Hunger Gamesu, ni ta ga uloga nije obilježila, već je nastavio birati izazove kao što je The Leisure Seeker ili Trust.
Imao je tu upečatljivu facu koju je bilo nemoguće ignorirati, zaboraviti ili uklopiti u postojeći kalup (što je također odlika najvećih), međutim uvijek je uspijevao savršeno nestati u ulozi i transformirati se u likove.
Oni koji su pratili njegovu karijeru od početaka tvrde da je bio poseban od prvih glumačkih koraka na pozornici ili TV-u u Kanadi, a nakon sporednih uloga u velikim filmovima uslijedile su glavne uloge u Klute, Don't Look Now, Steelyard Blues, Casanova ili kultni remake Invasion of the Body Snatchers.
Čudak i ljevičar kojeg je pratila CIA
Na počecima je bio čudak i ljevičar kojeg je CIA pratila zbog njegova političkog aktivizma, a imidž čudaka zadržao je do samog kraja karijere. Imao je taj pogled koji je uvijek lebdio između nestašnog, ludog, potpuno poremećenog i perverznog (neki će reći zavodničkog). U isto vrijeme, mogao je savršeno glumiti nježne, obične likove iako je po svemu bio sve samo ne to.
A prihvaćao je sve, od ozbiljnih uloga do pomaknutih komedija, epizoda u spotovima i posuđivanja glasa u crtićima. Willem Dafoe je, govoreći o njegovu odlasku, komentirao upravo tu hrabrost da se okuša u svim žanrovima i bude podjednako uspješan u svakom od njih.
Mnogi stariji gledatelji dobro pamte njegovu scenu u Ordinary People u kojoj svojoj supruzi iz filma izgovara rečenicu: "Ne znam volim li te više." U prvom pokušaju, njegov se lik raspao i rasplakao. I dok se to redatelju Robertu Redfordu svidjelo, Sutherland je bio siguran da je "zajebao" i zamolio ga da snime ponovno.
Redford se isprva nećkao, ali na kraju pristao, međutim od starog seta imali su samo prozor i zavjese, a nisu imali ni glumicu pa je Redford morao sjesti iza kamere i pretvarati se da je Mary Tyler Moore kako bi Sutherlandu olakšao posao.
I ako niste prepoznali njegovu genijalnost, niste jedini, jer nije ni Akademija koja mu je počasnog Oscara dodijelila 2017. kada je iza sebe imao 55 godina karijere i ni jednu jedinu nominaciju za ovu nagradu. Njegovi fanovi znali su da je to ogromna nepravda i neprestano isticali to kao jednu od najvećih misterija ove dodjele.
U eri u kojoj su mu konkurencija bili najkarizmatičniji glumci u povijesti američkog filma (a sedamdesete su definitivno bile desetljeće kada se karizma stavljala prije izgleda), Sutherland je isplivao kao jedan od posebnijih. Nije forsirao, nije se preglumljivao i s godinama nije razvio manirizme kao neki od njegovih kolega. Ipak, bio je jedinstven i prepoznatljiv, ali nikada predvidiv.
I svakako jedan od najboljih.