O Marku Purišiću saznao sam štošta u ovih nekoliko mjeseci poznanstva koje je preraslo u prijateljstvo i obostranu podršku. Ništa što već svi ne znate: on je povučeni Istrijan, vječni metalac, zaljubljenik u pop melodije, studijski moljac, samozatajan vjernik, broj jedan obožavatelj svoje zaručnice i - iznenađenje godine - mačaka.
Razlog što to svi već znate je prilično jednostavan: Marko se ne preserava. Promišljen je u javnim nastupima (puno više nego što bi sebi priznao), ali ne u krivom smjeru. Većina pokušaja pop zvijezda u Hrvatskoj pokušava glumiti i internalizirati ulogu koja je kopija njihovih uzora, ali to je u svijetu brendinga jednostavno - loš PR.
Dobar PR iskorištava i optimizira postojeće
Ne izmišlja nešto sasvim novo i lažno. Od rokenrolera Marka Kutlića pa do feministkinje Nike Turković, naša pop scena puna je potpuno šupljih priča. Publika to vidi. Zato im i jest draži Nucci koji izigrava arhetip mladog uspješnog Balkanca (kao što je davno rekao Juice: "ja nisam krimos, ja sam mladi biznismen!") ili Desingerica koji ide all in u društveno neprihvatljive bazne ljudske nagone.
Marko pametno igra na činjenice koje ne možemo osporiti: on je iz amaterskog studija nakon hrpetine pokušaja došao do statusa najveće senzacije u Hrvatskoj. A ovaj tjedan postat će i ponajveća senzacija u Europi, ako ne i svijetu. Naravno da je to u nekoj mjeri "slučajno" i da je "sreća" značajna varijabla u svakoj dobroj priči, ali sve "sretne slučajnosti" mogu se dogoditi samo onome tko ih spremno čeka. Marko ih čeka preko deset godina.
Radio je hrpu pjesama za sve i sva, ali zanimljivo je da je došao do početka svih svojih budućih uspjeha upravo preko projekta koji neporecivo izražava upravo njega samoga. Da sam Ana Bučević, rekao bih da se svemir urotio da Marko uspije. I da teško bolesni ljudi samo moraju zamislit da nisu teško bolesni i instant će ozdraviti, ali vratimo se na povijesni uspjeh i "sretne slučajnosti".
Obligatorni dio o ruglu HRT-a
Rim tim tagi dim bio je u rezervi, a HRT-u je ovo bilo zadnje što bi poželjeli. Otkad se Dora pretvorila u Dnoru, ruglo kakvo se na HRT-u (podsjećam, javnom servisu koji svi plaćamo) provodi nad glazbom nepojmljivo je. Zamislite da je žiri, koji je Baby Lasagnu ionako smatrao cirkusantom koji nema nikakve šanse, stavio Rim tim tagi dim na drugo mjesto u rezervama. Cota G4 bi prošli u selekciju, a finalna večer Dnore bila bi okršaj titana: Vatra, Kedžo, Vinko Ćemeraš i Pavel! Je li to prime time TV vizija kakvu ima naš javni servis koji bi trebao poticati kulturu, kvalitetnu zabavu i edukaciju građana u svakom smislu?
Eto, nije se dogodilo. Baby Lasagna je prošao zahvaljujući sveopćem pritisku javnosti i medija. A zašto nakon rugla od showa i ruganja HRT-u u vidu Baby Lasagnine pobjede nitko s Index.hr-a, najčitanijeg medija u zemlji, nije dobio akreditaciju za Eurosong, dok puno manji portali jesu? Nemam pojma. Na vrhu mi je jezika. Ali ne mogu se sjetiti.
>>Zbog Baby Lasagne danas trebaju pasti ostavke na HRT-u
Sigurno postoji odgovor, ali jednostavno mi ne pada na pamet.
Bilo kako bilo, sad smo tu
Baby Lasagna danas dominira polufinalnom večeri Eurosonga. Hrvatska ostvaruje povijesni rezultat kako god okreneš, baš ove godine kad HRT-u ništa nije pošlo kako su zamislili.
Marko Purišić i njegova ekipa na velika vrata ulaze na europsku glazbenu scenu, svjesni toga da je Eurosong samo prva stanica i da je rezultat važniji svima nama nego njima. Stiže album (čuo sam ga, dobro će proći), stižu koncerti, stiže duga i, nadajmo se zbog naše pop kulture, plodonosna karijera jednog običnog momka iz Umaga koji, eto, voli glazbu i puno radi.
A mi, koji navijamo za hrvatsku pop kulturu, večeras navijamo i za Baby Lasagnu. Nama ovo treba više nego njemu.