LJETNI mjeseci danas za mnoge turiste znače vožnju autoputom u klimatiziranim automobilima i čekanje na naplatnim kućicama, no nekad su mnogi turisti putovali autostopom. U suradnji s Yugopapirom donosimo tekst iz 1977. godine koji donosi iskustva turista, većinom stranih, koji su autostopom putovali po Jugoslaviji.
Lipanj 1977.: Autoput prema Nišu, Južna kapija Beograda. Užaren asfalt. Na velikom ruksaku plavokos momak s bradom i naočalama. Uporno podiže palac. Prolaze mnogi automobili, ali ga nitko ne primjećuje. Prilazim mu...
Wendelin Ackermann iz Berlina:
- Već tri sata čekam da se pomaknem s ovog prokletog mjesta. Moram vam se požaliti da jugoslavenski vozači nerado primaju stopere. Jedina šansa su mi vozači TIR-ovih "drumskih razarača", ali i među njima je sve više čudaka: traže mi marke da bi me pomaknuli za stotinjak kilometara. A ja da imam novaca, ne bih išao stopom. Ne, u Beogradu se neću zadržati, švorc sam, a treba i jesti.
"Divan je bio naš domaćin Sima"
Sami Dželouaha iz Alžira:
- Putujem Europom već četiri godine, s prijateljem Egipćaninom. Uzdržavamo se povremenim poslovima. Mlade i jake ruke uvijek nađu nešto za raditi. Bili smo nosači, prodavači novina, pravili hipi nakit, ma sve što bi nam tko ponudio. Ne stidimo se nikakvog posla. U Beogradu ostajemo još malo, zanima me ova Konferencija o sigurnosti (KEBS 77). Kod nas Alžiraca još iz vremena našeg oslobodilačkog rata svatko zna za druga Tita. On i vaša zemlja utjecali su da rat bude kraći.
Red el Zein iz Egipta:
- Prošli smo cijelu Europu i već se zaželjeli kuće. Ali, kad smo stigli u Jugoslaviju, odmah smo se osjetili "domaće". Vaši ljudi se obavezno osmjehnu kad čuju da smo Arapi. Ali ono što smo jučer doživjeli u Dobanovcima nikad nećemo zaboraviti. Zamolili smo jednog domaćina da nam da vode, a on nas je uveo u kuću i dao nam ne samo vode i slatko već i ručak, večeru, zadržao nas na spavanju i sutradan ujutro u sitne sate ustao da nas isprati dalje na put. Kad smo se opraštali, tutnuo je svakom u ruke po kutiju cigara. A niti smo mi znali jednu jedinu vašu riječ niti je on razumio arapsku! Divan je bio naš domaćin Sima.
"Čim čuju da sam Poljakinja, kreće udvaranje"
Kristina Kolakovska iz Poljske:
- Beograd je lijep, ali ne možemo u šetnju s ruksacima. (Upoznao sam ih s činjenicom da na željezničkoj stanici, kao i svuda u svijetu, postoji garderoba). Sjedimo na suncu i uživamo. Pošli smo u Italiju – malo razgledavanja, malo kupanja, a i kupovanja "krpica". Ima nas više u grupi pa to stvara probleme pri stopiranju. Stalno se gubimo i tražimo. A Jugoslaveni? Pa, sviđaju mi se, ali čim čuju da sam Poljakinja, počinje udvaranje. Da vam ne kažem kako na to reagira moj Vladimir koji je tu...
U Ulici kneza Mihaila, na pločniku, upoznao sam Rolanda Hanselmana iz Nizozemske:
- Stopiram čak iz Tel Aviva. Proveo sam tamo deset mjeseci. Cilj posjeta: htio sam da na licu mjesta vidim pravo stanje stvari u Izraelu. Shvatio sam samo jedno - da je rat mnogo užasniji nego što izgleda na televiziji...
Dieter Müller iz Zapadne Njemačke stopirao je od Münchena do Atene, a sad se vraća kući.
- Išao sam posjetiti lijepu Helenu (ne onu Trojansku) koja je donedavno bila na radu u Njemačkoj. Tamo smo se zavoljeli i namjeravali smo se vjenčati, kad iskrsnuše neki problemi u njenoj obitelji i ona ode. Izdržao sam neko vrijeme bez nje dok nisam skupio nešto para i odmah krenuo na put. Ona je tamo našla posao, a ima izgleda da ga i ja dobijem, pa ako budemo imali sreće, odoh ja za gastarbajtera u Grčku. Za sva vremena! Neće mi biti žao. Primili su me kao svog. Svidjelo mi se još što tamo ljudi ne trče samo za novcem već znaju i uživati uz buzuki, suvlaki i čuveno grčko vino.
"Svi mi objašnjavaju samoupravljanje i nesvrstanost"
Na stepenicama velike zgrade na križanju Svetozara Markovića i Proleterskih brigada - slikar. Malo dalje ruksak. Jedna mušterija čeka da bude ovjekovječena njegovom rukom. To je putujući slikar iz Užica, Nenad Žilić:
- Krenuo sam stopom na more. Zaradit ću crtanjem, a sudeći po Beograđanima - naročito ženskom rodu - ljudi se vole slikati.
Kioko iz Kenije studira kod nas, a ovog ljeta želi posjetiti Rovinj:
- Nemam nikakvih problema sa stopiranjem. Čim dignem palac, netko stane, vjerojatno im izgledam interesantan kompanjon za pričanje uz put. Vozači su ljubazni, a kad čuju još da znam vaš jezik, obavezno me pitaju znam li psovati. Pa, naravno da znam... Sviđa mi se kod Jugoslavena što žele pričati o politici čim se upoznaju. U drugim zemljama o tome se razgovara samo sa starim prijateljima. Ovdje jok - što kažu Nišlije. Svi mi žele objašnjavati samoupravljanje i nesvrstanost. Kao da ja pojma nemam. Pa zbog toga sam i došao studirati u Jugoslaviju. Ajd' sad zdravo, drug, odoh ja.
Asfalt se i dalje topi. Grad se polako prazni. Autostoperi idu dalje.
Tekst: Dejan Lučić (Zdravo, 1977.)