"Nekad, u nekom drugom životu, bio sam osnivač tehnološke tvrtke. Bilo je to kasnih 90-ih godina, dok su svi pokušavali zaraditi na dot-com procvatu. Na fakultetu smo dvojica mojih cimera i ja pokrenuli internetsku tvrtku. Za otprilike 600 dolara mjesečno unajmili smo uredski prostor u podrumu jedne zgrade.
Izrađivali smo internetske stranice i softver za razne usluge. Živio sam raskošno, trošeći zaradu na školarinu, hranu i stereo uređaj. Na drugoj godini studija tvrtka koja je opremala poslovne zgrade brzim internetom angažirala nas je da izgradimo radno sučelje za svoje korisnike.
Bio je to ogroman projekt povjeren nekolicini studenata kroz neku kombinaciju nepromišljenosti i dobrotvornosti. Prihvatili smo posao koji nismo mogli odraditi, ali smo istovremeno osjećali da smo na putu da stvorimo nešto inovativno.
S novostečenim samopouzdanjem zaposlili smo svoje prijatelje i koristili svoju korporativnu karticu za poslovnu večeru u Nobuu. Za razliku od drugih mladih koji su izlazili, ja sam imao posjetnicu na kojoj je pisalo kreativni direktor", za The New Yorker piše Joshua Rothman.
Prijevod njegovog teksta pod naslovom "A što kada bismo mogli sve iznova?" prenosimo u cijelosti.
Sviđao mi se ovaj poduzetnički život - ambicija, borbenost, vizija. Mislio sam da bih se mogao preseliti u San Francisco i raditi u tehnološkoj industriji. Ali kad je dot-com balon puknuo, našeg klijenta kupila je tvrtka koju je potom kupila druga tvrtka koja nije htjela ono što smo mi napravili.
Naši računi ostali su neplaćeni. Bila je to posljednja godina studija. Zatvorili smo naš biznis i iselili se iz ureda. Nekoliko dana prije diplome, kad sam otišao platiti školarinu, djevojka u dizalu započela je razgovor, a zatim izašla na svom katu. Na putu dolje ponovno je ušla i razgovor se nastavio.
Počeli smo izlaziti, a zatim smo zajedno otišli na diplomski studij engleskog jezika. Vjenčali smo se, ja sam postao novinar i dobili smo sina. Sada imam život, svijet, priču. Ja sam ja, a ne on - tko god on mogao postati.
"Pomisao da sam možda mogao postati netko drugi toliko je blaga da ponekad izgleda isprazno razmišljati o tome", piše književni znanstvenik Andrew H. Miller u knjizi On Not Being Someone Else: Tales of Our Unled Lives.
Ipak, ta misao ima određenu privlačnost. Millerova knjiga je, između ostalog, zbirka izraza čuđenja nad onim što je moglo biti. Miller citira Clifforda Geertza, koji je u The Interpretation of Cultures napisao da "jedna od najznačajnijih činjenica o nama možda na kraju bude ta da svi započinjemo s prirodnom opremom za život u tisuću različitih vrsta života, a završavamo tako da živimo samo jedan."
Navodi i kritičara Williama Empsona: "U djetetu ima više nego što je ikoji čovjek uspio zadržati". Imamo neproživljene živote iz različitih razloga: zato što donosimo odluke, zato što nas društvo ograničava, zato što nas događaji prisiljavaju, a najviše od svega zato što smo jedinstveni pojedinci koji s vremenom postaju još jedinstveniji.
"Dok rast ostvaruje, on istodobno sužava. Mnoštvo mogućnosti nestaje", piše Miller. To je bolno, ali to je čudna vrsta boli - hipotetska, paradoksalna. Čak i dok žalimo za onim što nismo postali, cijenimo ono što jesmo. Čini se da nalazimo smisao u onome što se nikada nije dogodilo.
Miller pripovijeda priču o Spenceru Brydonu, junaku pripovijetke Henryja Jamesa The Jolly Corner. Kao mladić, Brydon je napustio Ameriku i otišao u Europu, gdje je "slijedio čudne puteve i štovao čudne bogove", živeći kao plejboj. Tri desetljeća kasnije vraća se u New York, gdje promatra svoje vršnjake. Mnogi su bogati, moćni ili poštovani - izgradili su značajne živote.
Brydon, koji je samac i samo površno uspješan, počinje se pitati kako bi završio da je ostao. Bi li postao uspješan poslovni čovjek? Bi li se oženio prijateljicom Alice, s kojom je ponovno uspostavio kontakt? Počinje noći provoditi tumarajući hodnicima svoje kuće iz djetinjstva, uvjeren da tamo luta duh onoga što je mogao postati.
Većina nas nije toliko progonjena osobama koje smo mogli biti. Ali možda na jedno jutro ili u jednom mjesecu naši životi ipak zatrepere spoznajom da su mogli biti drukčiji. "Možda se nađeš u prelijepoj kući, s prelijepom ženom", pjeva David Byrne u pjesmi Talking Headsa Once in a Lifetime.
"I možda se zapitaš: 'Pa kako sam završio ovdje?'" Možda odjednom osjetiš da te život gura naokolo i pitaš se bi li ga mogao preoblikovati svojom voljom. Možda se iznenada sjetiš, kao što se Hilary Mantel sjetila, da u svojoj svijesti imaš još jedno ja "pohranjeno u ladici, poput kratke priče koja nije uspjela nakon prvih redaka."
Možemo zamisliti određene neproživljene živote za sebe kao umjetnici, učitelji ili tehnološki poduzetnici. Imam prijatelja odvjetnika čije bi drugo ja imalo bar u Red Hooku. Ili nas može jednostavno privući sama mogućnost, kao u pjesmi The Road Not Taken: kad nam Robert Frost kaže da je odabir jednog puta umjesto drugog napravio "svu razliku", nije važno koja je to razlika.
Pjesma Carla Dennisa The God Who Loves You pokušava tu razliku učiniti opipljivom. Dennis postavlja pitanje svom protagonistu, sredovječnom agentu za nekretnine: "Što bi se dogodilo da si otišao na svoj drugi izbor za fakultet?" Samo "bog koji te voli" zna sigurno. To je uznemirujuća misao. Dennis sugerira da trebamo žaliti tog sveznajućeg boga "koji je izmučen alternativama koje ti ne moraš ni znati".
Zaokupljeni našim stvarnim životima, brzo zaboravljamo one nestvarne. Ipak, bit će trenutaka kad ćemo osjećati da nas zaokupljaju naše neostvarene mogućnosti - možda će nas čak, svojom postojanošću, oblikovati.
Praktikanti mindfulnessa govore nam da bismo trebali skrenuti pogled, vratiti ga na stvarnost, na ovdje i sada. Ali možda imamo suprotan poriv, kao Miller. On želi da lutamo po hodnicima ogledala - da pustimo svoja zamišljena ja da "ostanu duže i kažu više". Što nam naša nestvarna ja mogu reći o našima stvarnima?
Sama njihova prisutnost u našim mislima može otkriti nešto o tome kako živimo. "Neproživljeni životi uglavnom su moderna preokupacija", piše Miller. Nekad su ljudi, uglavnom, živjeli živote svojih roditelja ili one koje bi im sudbina odredila.
Danas pokušavamo sami crtati svoje putove. Razlika se ogleda u pričama koje pričamo sami sebi. Ahilej u Ilijadi bira između dviju jasno definiranih sudbina koje su odredili bogovi i unaprijed prorekli: može se boriti i umrijeti u Troji ili živjeti dug, dosadan život. (Na kraju se odlučuje boriti.)
Ali svijet u kojem mi živimo nije tako uredno organiziran. Ahilej nije morao razmišljati bi li trebao studirati medicinu ili pravo - mi donosimo takve odluke znajući da bi mogle oblikovati naše živote.
Među sekularnim ljudima odsutnost zagrobnog života povećava ulog. U knjizi Missing Out: In Praise of the Unlived Life psiholog Adam Phillips upozorava da "kad sljedeći život - bolji život, puniji život - mora biti u ovom, imamo značajan zadatak pred sobom".
Budući da imamo samo jedan pokušaj postojanja, dugujemo si da pogodimo cilj. Ne smijemo samo preživjeti, već moramo uspjeti. Nije ni čudo što za mnoge od nas "priča naših života postaje priča o životima koje nismo imali prilike živjeti".
Vjerojatno, smatra Miller, kapitalizam - sa svojim izoliranjem pojedinaca i ubrzanim stvaranjem izbora i prilika - povećava broj naših neproživljenih života.
"Uzdizanje izbora kao apsolutnog dobra, iskustvo slučajnosti kao neobičnog suočavanja, sve veći broj uzbudljivih, ali iscrpljujućih odluka koje moramo donijeti, stalno preispitivanje prošlosti da bi se poboljšali budući ishodi" - sve to "hrani ljude kojima nismo postali".