KAO i prije dva desetljeća s jednakim šokom je okupljeno mnoštvo na netom održanom sajmu automobila u New Yorku svjedočilo velikom povratku i svojevrsnoj reinkarnaciji jednog od najpoznatijih sportaša koju je američka autoindustrija ikad dala.
Naravno, u pitanju je Viper, beskompromisni cestovni agresivac brutalne snage, muscle car srcem i dušom, jedan od rijetkih o kojem se pričalo i s europske strane "velike bare". Dvije su novosti važne za novu generaciju. Prva je kako je neslavni kraj Crysler grupe Viperu donio drugo prezime, otprije poznato za kućne sportaše. SRT ili dulje Street and Racing Technology vjerojatno i bolje zvuči, kako tamo tako i ovdje.
Veličina nije bitna?
Druga i svakako važnija je kako je sve drugo ostalo koncepcijski isto. Upravo tako, Viper i dalje puca od snage, a pritom više manje uspješno odolijeva trendovskim tehnikalijama. Inatljivo bježi od turba i tzv. downsizinga, a na eko-tehnologije se ovdje ni ne smije pomisliti. Konkretno, njegov 8,4 V10 monstrum razvija 649 KS i 813 Nm, a više trenutno ne daje niti jedan serijski atmosferski motor na svijetu. Pa neka netko kaže da veličina (volumen) nije bitna. Motor provjerene i od mnogih napuštene OHV koncepcije sa svim svojim prednostima (kompaktniji, jednostavniji, "bučniji") i manama (neuglađen, "sporohodan",…) je vjerojatno najkarizmatičniji dio Vipera. Nastao je na osnovi kamionskog osmaka, a tijekom posljednjih dvadeset godina na njegovom unaprjeđivanju radili su samo najbolji, od Lamborghinija preko McLarena, pa sve do Ricarda i dakako SRT-a unutar Chrysler grupe.
O dizajnu Vipera nema se puno toga za reći. Zalijepljen za pod, niske siluete s double bubble krovom te krajnje nametljivih oblina doista podsjeća na zmiju, baš kao što je to bilo u slučaju prethodnika čija je proizvodnja obustavljena još 2010. godine. Od novosti svakako vrijedi spomenuti danas pomodne LED-ice sprijeda i proeuropska svjetla straga. Zlobnici će reći da vanjski detalji djeluju puno bliže Modeni nego Detroitu, tvrđavi američke autoindustrije u kojoj se sklapa i spomenuti Viper. Ništa čudno s obzirom da su razvoj automobila pratili s visokog, navodno čak s Apenina.
I da, grmljavina motora i dalje dolazi s boka, kroz topove izrađene od plemenitog metala. Na službenim materijalima nailazimo i na detalje za svaku pohvalu, i to u vidu primjene lakših materijala poput "karbona", Al- i Mg- legura, što u konačnici govori kako Viper teži tek tonu i pol. Jasnije rečeno, bolje od 2,2 kg/KS specifične snage nude samo dva automobila, Bugatti Veyron i Ferrari F12, a po ovoj cijeni nitko. Slično vrijedi i za maksimalnu brzinu od oko 320 km/h, a nažalost i potrošnju koja je na razini manje tvornice.
Još uvijek nije sofisticiran
Interijer, kao što pokazuju promotivne fotografije, više nimalo ne zaostaje za euro konkurencijom. Drastično podignuta kvaliteta materijala i izrade, uz poštovanje sportske ergonomije zadovoljit će apetite svih koji su mjesecima, pa i godinama čekali na ovaj automobil.
SRT Viper nikada nije bio sofisticiran, pa nije ni sad. Istina, osim naprednih materijala dobio je i elektronsku logistiku, što bi mu uz drastično povećanje čvrstine trebalo omogućiti da parira razvikanijim rivalima. Sasvim sigurno sada je spreman ponuditi više od pukog paljenja guma i hvatanja zmaja na ravnici. Kako god, jedinstven koncept koji naglašava sirovu snagu i ne stidi se svoje brutalnosti (opet) nas je osvojio, možda toliko da ćemo citirati riječi jednog domaćeg narodnog pjevača-tribuna i reći da nas je zmija doista za srce ugrizla.
I za kraj recimo kako prve primjerke Vipera već sklapa novozaposlenih 150 radnika u nanovo otvorenim Chryslerovim pogonima u Detroitu. Prodaja na američkom tržištu starta u drugoj polovici godine, a već iduće Viper pete generacije bi mogao stići i na Stari kontinent.