Foto: Shutterstock
KADA se pater Ivan Mandurić pojavio s revolucionarnom izjavom o ljubavi prema neistomišljenicima i homoseksualcima, mnogi su ostali skamenjeni hrabrošću tog, mnogima omiljenog svećenika koji je, kontra struje počeo činiti nezamislivo - trpati homoseksualce, njihove simpatizere i ljubav u istu rečenicu.
No, još važnije toga, svi smo ostali osupnuti činjenicom da jedan svećenik može o homoseksualcima govoriti kao o ljudima, a ne ući u još jednu tiradu o bolestima društva i silama zla kojima su gay brakovi samo stanica na putu do konačnog cilja - ozakonjenja nesvete zajednice čovjeka i zvijeri!
Emotivni grupnjak
Ipak, neočekivani emotivni "grupnjak" iznenadio je obje strane koje su, zatečene viđenim, nakratko zaboravile natezanje oko "teme polugodišta" - treba li nekom dopustiti ono što će se neminovno dogoditi, prihvaćali to neki Hrvati ili ne. Naime, posljednjih smo mjeseci masovno odlučili zanemariti činjenicu da vrijeme teče čak i ako neki od nas vjeruju da je sat umotvorina Nečastivog.
No, da se sve ovo ne bi pretvorilo u još jedno natjecanje u drevnoj disciplini međusobnog ocrnjivanja, ovdje je u prvom redu zanimljivo na koji je način pater koncipirao svoju poruku ljubavi i kako je ista percipirana. Čitajući je, dobivate dojam da je čovjek veći dio vremena proveo pokušavajući opravdati ovaj gotovo božanski nalet ljubavi prema bratu čovjeku. Kao da su ljubav i međusobno razumijevanje nešto toliko kompleksno, neobjašnjivo i strano ljudskom rodu da sama definicija zahtijeva tri kartice teksta u kojima autor na sve moguće načine servira prilično jednostavnu i prosječnom čovjeku kristalno jasnu poruku.
Kada bi sve te misli skupili u jedan odlomak, dobili biste: "Gledajte, nemojte me pogrešno shvatiti, ali ja volim sve ljude. A kad kažem 'ljude', mislim i na homoseksualce jer i pederi su ljudi iako se ne bi smjeli ženiti kao pravi ljudi. Volim i Aleksandra Stankovića jer i on je čovjek. U redu, ne slažem se s njim, ali ne smijemo zaboraviti da Stanković nije antilopa niti kolut sira već ljudsko biće s kojim bih rado popio kavu".
I just called to say, I love you!
Međutim, pater sramežljivim koracima dolazi do onog što je mnogima već odavno jasno - čak i ako se s nečijim svjetonazorima i seksualnom orijentacijom ne slažete, to nužno ne dovodi do mutacije koja ljude pretvara u monstrume, a homoseksualce u građane drugog reda.
Štoviše, pater se, vjerojatno u afektu, malo zanio i otišao u drugu krajnost jer nitko od njega nikada nije tražio da prema homoseksualcima gaji duboke osjećaje, na Facebook zidove im lijepi stihove Saše Matića i naziva ih u sitan sat kako bi čuo njihov glas. Suprotno od "volim te" nije "mrzim te" već "jebe mi se", a sve do trenutka kad svećenici i zaljubljenici u tradiciju to ne shvate, njihov ostrašćeni pristup problemu nikom neće pomoći jer neobuzdana ljubav prema Višoj sili do ovog je i dovela. Ukratko, manje srce, više mozga.
Međutim, njegove su simpatije prihvatljive u kontekstu čestitke za Valentinovo, a problem nastaje ako poruku jednog zaljubljenog svećenika počnete koristiti kao opravdanje za sve svoje dosadašnje izjave. Dakle, njegovi ljubavni izljevi ne znače da ste cijelo vrijeme bili u pravu i da su pro-gay aktivisti u dosluhu s medijima uporno izokretali dobre namjere raznoraznih udruga i pretvarali ih u nešto negativno. Banalizirajmo. Oni bi htjeli, vi ne date, a vaš je argument: "Zato što u Knjizi tako piše". Međutim, strašno ste iznenađeni i pogođeni kada druga strana servira svoje argumente, izvadi neke druge knjige i kaže: "Ovdje piše nešto drugo".
Nepodnošljivi teret postojanja u 21. stoljeću
A posljednjih je tjedana upravo to omiljeni hobi boraca za pravo glasa. "Bu hu, pederi mi nameću svoje stavove", "jadni mi, pederi 'oće naše" ili "jec, jec, nazadni smo ako nismo liberalni".
Realno, ovo glumatanje žrtve pod jarmom fašistički nastrojene manjine tako je nategnuto i karakteristično za likove poput Vladimira Grudena koji, eto, jadan nariče kako mu je netko "ukrao pravo na iskrenost" dok u isto vrijeme svoje osobne stavove najslobodnije iznosi u javnosti svima koji ga imaju strpljenja poslušati.
I koliko vam se god to činilo nepravednim, očito imate nesreću da vas je zahvatilo baš 21. stoljeće. I ako vas netko u medijima nagazi zbog stavova, pomirite se s tim. Iako živite u svijetu u kojem se dogme ne propituju, morat ćete to prihvatiti kao i svi ostali. Nagazit će vas i ako ste liberal, lažni liberal, homoseksualac, heteroseksualac, vjernik, ateist, lugar ili Žanamari Lalić. U današnje su vrijeme svi izloženi kritici, a jedini je problem ako ste se tek sad susreli s grupama ljudi koji ne dijele vaše svjetonazore i spremni su to artikulirati. Dakle, nitko vam ne oduzima prava već traži vlastita, a najvažnije - trebali biste se prestati ponašati kao mala djeca. Dosad ste već trebali naučiti da morate dijeliti jer civilni brak nije vaš osobni pješčanik i nitko se u njega nije popišao. Samo traže da se tu i tamo u njemu mogu igrati.
Dok jedni skupljaju potpise, drugi skupljaju lajkove
A, ruku na srce, u ovih smo proteklih šest mjeseci imali prilike pročitati nekoliko tomova koještarija. I da ne bude zabune, fekalije se slijevaju s obje strane i nikom nisu od prevelike koristi. Jedina je razlika to da vam neki idu na jetra sijući glupost s oltara, a drugi tako što se na najgluplji mogući način protiv referenduma bore isključivo na svojim Facebook profilima i realno ne rade ništa konstruktivno osim što prikupljaju lajkove istomišljenika. Svima nam je jasno da neki ne vjeruju u Boga u kojeg drugi slijepo vjeruju, ali to na kraju dana neće pomoći onima koji traže svoja prava jer ih kroz raznorazne Facebook grupe podrške neće ostvariti. I dok jedni skupljaju potpise, drugi skupljaju lajkove.
Nadalje, netko nas je uvjerio da svaki prdac zaslužuje aplauz, a mnogi to vole iskoristiti. Ne zanimaju ih ljudska prava, ne zanima ih brak niti tko će u njega ulaziti, ne zanimaju ih referendumi, obitelj niti problem homofobije. U cijelom ovom cirkusu prepoznali su svojih pet minuta i opravdali vlastito postojanje (ili dio proračunskog kolača).
Izlazak iz ormara
Stoga, izjaviti "volim pedere" nekima će možda zazvučati kao napredak i korak u pravom smjeru, ali papin željezni križ nije umanjio pohlepu njemu podređenih baš kao što ni jedno "volim te" neće umanjiti nečiji stoljećima dresirani animozitet prema skupini koju odbija razumjeti.
Pater Ike izašao je iz ormara i otvoreno priznao da je čovjek, ali sve dok Crkva ne prizna da su to i homoseksualci, bit ćemo prisiljeni slušati priče osoba kao što je Karolina Vidović Krišto koje će, zahvaljujući medijskoj sklonosti ekstremima, nadglasati umjerenu većinu razbacujući se statistikama, istraživanjima i nastaviti servirati pravovjerne mudrolije o "voljenju grijeha" i grijehom uništenim ljudima koje treba liječiti.