"Slušajte vi mene, mene ne zanima da oni budu zapisani, nego da budu otpisani. Otpisani!" zagrmio je pri kraju prve epizode Stevo Žigon u ulozi njemačkog časnika Krigera, sigurno posve nesvjestan da će ga taj lik i ta rečenica učiniti legendom.
50 godina od prve epizode Otpisanih
Na današnji dan prije točno pedeset godina, na tadašnji Dan armije, započelo je prikazivanje serije koja će se u sljedećih pola stoljeća reprizirati više nego ijedna druga serija u bivšoj Jugoslaviji, a na ovu okruglu obljetnicu Radiotelevizija Srbije napravila je izvrstan digitalni remaster te je cijela originalna serija od 13 epizoda dostupna za gledanje bez naknade na YouTube kanalu RTS-a, dok se epizode druge sezone koja se zove Povratak otpisanih baš ovih dana uploadaju na YT.
Teško mi je zamisliti kako su tada gledatelji reagirali na prve kadrove i taktove iznimno dinamične, akcijski realizirane uvodne špice, no vrlo brzo baš će ta uvodna glazba urađena u stilu Isaaca Hayesa, odnosno čuvenog filma Shaft postati zaštitni znak serije. Stoga će se do dandanas često koristiti, obrađivati, semplirati ili pak stavljati kao rington mobitela.
Zapravo je cijela glazbena podloga koju je komponirao Milivoje Mića Marković genijalna, osim uvodne sjajna je i glavna tema, koja često prati akcijske prizore i podiže napetost, no u tim se pohvalama često zaboravlja predivna sjetna i elegična odjavna tema.
Serija je nastala u okrilju tadašnje Televizije Beograd, a utemeljena je na istoimenoj knjizi Dragana Markovića koji je zajedno s čuvenim Sinišom Pavićem (Vruć vetar, Tesna koža, Bolji život) bio scenarist serije. Smještene u doba otpora komunističkih ilegalaca njemačkoj okupaciji Beograda tijekom Drugog svjetskog rata, neke se epizode temelje na stvarnim događajima, no mnogo su češće puka izmišljotina.
Gledatelje je serija prikovala za ekrane
Primjerice, peta epizoda bavi se sabotažom pošte, što je po svoj prilici inspirirano stvarnim događajem, no on se nije dogodio u Beogradu, već u Zagrebu i mnogo je autentičnije obrađen nekoliko godina kasnije u seriji Televizije Zagreb Nepokoreni grad.
No zato je istinita priča prve epizode koja govori o spašavanju druga Crnog iz bolnice koju kontroliraju Nijemci. Drug Crni zapravo je jedan od tada najbližih Titovih suradnika Aleksandar Ranković, no kako je ovaj nakon pokušaja prisluškivanja Tita 1966. godine smijenjen s položaja šefa UDBA-e te brojnih drugih funkcija, njegovo se ime prestalo spominjati u javnosti, pa ni u seriji koja je snimljena osam godina kasnije nije naveden punim imenom i prezimenom.
Iako je većina priča iz serije tek plod mašte, to nimalo nije naškodilo njezinoj recepciji. Doduše ne kod kritike, ali za gledatelje je predstavljala magnet kojega se nisu mogli zasititi pa je snimljen i istoimeni film koji predstavlja spoj prve dvije epizode serije. Zanimljivo, on je realiziran u boji, za razliku od serije koja je snimljena u crno-bijeloj tehnici. Dvije godine kasnije pojavili su se i drugi film Povratak otpisanih te istoimena serija ili, kako bismo danas rekli, druga sezona.
Izbjegavali klišeje i moralne prodike
Usprkos brojnim naivnostima karakterističnim za jugoslavensku ratnu kinematografiju toga vremena, tajna uspjeha Otpisanih upravo je u izbjegavanju klišeja i ideološkog naboja partizanskih filmova. Iako pratimo avanture mladih komunista, ideološki je sloj serije posve minimaliziran, nema tu moralističkih prodika, umiranja uz povik Smrt fašizmu-sloboda narodu, zakletvi Titu ni crvenih zvijezdi. Likovi se ponašaju normalno, razgovaraju običnim jezikom, nisu ideološki rigidni, pa nije neobično da serija više sliči američkim ili francuskim krimićima tog vremena nego domaćem partizanskom filmu.
A sve rečeno zapravo najbolje utjelovljuje lik Prleta, koji originalno i duhovito igra Dragan Nikolić. Ne mogu se oteti dojmu da je na formiranje njegova lika veći utjecaj imao Jean-Paul Belmondo iz Do posljednjeg daha nego ijedan partizan ili ilegalac iz jugoslavenskog filma. Uvijek u nekoj uskoj majici ili dolčeviti, nehajnog držanja, vječni zajebant s neizbježnim kačketom, Prle više podsjeća na sitnog beogradskog kriminalca nego na mladog komunističkog idealista.
Prle i Tihi bili su upečatljivi, Pajo baš i ne
Tihi, kojega igra Voja Brajović, njegova je suprotnost, ozbiljan je i odgovoran, no ni on ne raspreda o Marxu i diktaturi proletarijata, već ga kao i Prleta više zanimaju cure, stoga je njegova romansa s Marijom (Zlata Petković) prerasla u legendu i jedan od highlighta cijele druge sezone serije.
Iz prve postave Otpisanih nekako je iznenađujuće loše priliku iskoristio Miki Manojlović, čiji lik konobara Paje nikako nije mogao doći do izražaja između mnogo upečatljivijih Prleta i Tihog, pa se danas često zaboravlja kako je i on bio član originalnih Otpisanih. Zato se nametnuo mladi Aleksandar Berček koji počinje kao sporedni lik, a do kraja druge sezone njegov će Mrki postati jedna od glavnih zvijezda serije, dok će ekipu u Povratku otpisanih pojačati još i Pavle Vujisić u ulozi Joce.
S druge strane još uvijek fascinira lik Krigera. Stevo Žigon od njega je napravio malo remek-djelo, lik posve različit od stereotipnog nacista iz domaće kinematografije tog vremena: okrutan, iznimno inteligentan i elegantan, hladan kao špricer, nemilosrdan, ali privlačan, civiliziran i pristojan. Uopće nije bio protivnik za podcjenjivanje, kao što je bio čest slučaj s nacistima koji su u domaćem filmu prikazivani kao budale i nesposobnjakovići.
Serija je dobro ostarjela
A ključan čovjek za sve navedeno bio je Aleksandar Aca Đorđević, talentirani režiser koji očito nije slučajno još kao mladić dobio nagradu u Hollywoodu za režiju TV drame Čep koji ne propušta vodu. Naime, režija Otpisanih narativnom dinamikom, sposobnošću kreiranja napetosti, maestralnim kadriranjem, korištenjem svjetla i sjene, realizacijom akcijskih scena, vođenjem glumaca te spretnim korištenjem već spomenute glazbene teme jasno svjedoči kako je Đorđević rado gledao američku i francusku produkciju, osobito kriminalističkog filma i trilera i uspješno učio ih njih. A to je razlog zašto je serija tako dobro ostarjela te u jako dobrom stanju dočekuje pedeseti rođendan.
Velik broj amblematskih kadrova koji su ostali u kolektivnoj svijesti gledatelja, primjerice onaj kad Prle i Tihi zajedno proviruju kroz kanalizacijski otvor, govore o iznimno vještom i talentiranom režiseru koji će postati jedan od najproduktivnijih i najuspješnijih srpskih redatelja svih vremena. U njegovoj bogatoj filmografiji nakon Otpisanih naći će se i serije Vruć vetar, Bolji život, Sretni ljudi i Porodično blago te filmski blockbusteri kao što su Hajde da se volimo, Tesna koža 3 i Tajna porodičnog blaga.
Iz raznoraznih razloga - pravnih, licencnih i političkih - Otpisani nisu nakon 1990. prikazani na nekoj od domaćih nacionalnih televizija, vjerojatno i neće tako skoro, stoga će slobodan pristup sjajno remasteriranoj seriji na YouTubeu mnogima omogućiti da se prisjete omiljene serije iz djetinjstva ili onim mlađima da provjere o čemu to zapravo govore njihovi roditelji kad govore o boljoj prošlosti.