U NOVONASTALOJ tradiciji "naj od naj" listi koje vam iznosimo svakog tjedna došli smo do ambicioznog projekta da se odaberu najbolje od najgorih, a subjekti su femme fatale dame američkog noir i neonoir filma, i to njih pedesetak, konkretno 51, jer okrugli brojevi su bezveze.
Kao što kaže jedna replika iz Ubojica Roberta Siodmaka, "to su bile žene koje su odisale hladnoćom leša" (i to uglavnom glavnog lika). Ipak, samo figurativno, a oči u oči, nos u nos, poput svih najsmrtonosnijih otrova, mirisale su predivno.
Duge haljine, duge cigarete, jaki ruževi, šeširi s ukusom i srce samo kao organ - toga će biti na tone u ovom i sljedećim tekstovima (i prethodnim), jer to je način da se oda počast omiljenom od svih žanrova, što noir jest.
Što je noir? Pogledajte filmske udžbenike ili barem neko kratko objašnjenje na Wikipediji. A što je femme fatale? Hajde, tu već možemo malo pripomoći definicijom s Wikipedije u nekoliko rečenica jer red je barem da predstavimo pojam koji je centralna tema čitavog serijala.
Ovako piše tamo:
"Fatalna žena je lik koji se često pojavljuje u književnosti i na filmu. Obično je to zavodnica koja koristi svoju moć kako bi zarobila junaka. Pojam se prvi put pojavio u francuskom jeziku (franc. la femme fatale), dok se pojam vamp ustalio 1920-ih u Hollywoodu, a potječe od seksualnosti vampira.
Iako su ispočetka prikazivane kao zle, seksualno nezasitne i podle, fatalne žene su se često javljale i kao antijunakinje, pa i pokajnice. Danas je taj arhetip dobio značaj žene koja se stalno koleba između dobra i zla, ali u oba slučaja postupa bezobzirno. Zlo je uvijek prisutno, bilo u samoj fatalnoj ženi, bilo u ljubavniku ili nekoj drugoj povezanoj osobi, a javlja se kad se tradicionalna uloga žene kao pokorne ljubavnice sukobi s drugim ciljevima.
Moglo bi se reći da je fatalna žena tragičan lik zato što razlozi njenih postupaka ostaju skriveni svima, pa i njoj. Njena osobnost je tajna za muškarce, zbog čega ih privlači, ali i za nju samu."
Kad smo još jednom, posljednji put, završili formalni dio, vrijeme je da prijeđemo još jednom na poredak, ovog puta finalni. U prošlom tekstu smo vam predstavili pozicije od 20 do 11, a sad prelazimo na glavno jelo i na ono što se čekalo od početka, ili je barem poneko čekao. Dakle, definitivnih 10, one su najbolje od najgorih.
10. Ann Savage kao Vera - film Detour / Zaobilazni put (1945.)
Ann Savage ima samo jednu ulogu za povijest, ali ta je za povijest filma, ne žanra. Prema (vjerojatno netočnom) mitu, Detour je snimljen za svega par desetina tisuća zelenih novčanica i za nekoliko dana, međutim nije mit da je to film koji bi u 999 od 1000 slučajeva zauvijek ostao na nekoj prašnjavoj polici holivudskog podruma, ali čudne energije svih ljudi koji su ga stvarali su od krajnje banalne radnje i naizgled neambicioznog projekta stvorili 60-ak minuta noir magije u svom iskonskom i ogoljenom smislu... onom smislu uz koji ne ide riječ magija.
Nema potrebe isticati, Verina sudbina je poput sudbine lika kog igra Tom Neal centralna u filmu, a neophodna fatalnost je da fatalnija ne može biti. I prezime Savage nikad nije bolje išlo uz svog nosioca ili nositeljicu.
9. Kim Novak kao Madeleine Elster - film Vertigo / Vrtoglavica (1958.)
Kim nije baš Madeleine, više je netko drugi, ali Madeleine je ona koja je fatalna i kao takva dostojna mjesta ovdje, a u isto vrijeme i jedina Hitchcockova predstavnica, pa je samim time čast veća. Žena koja je svojom smrću natjerala Jamesa Stewarta da drugu ženu oblači u nju (bez obzira na to što je to ista žena (trebali ste dosad pogledati Vrtoglavicu ako vam je ovo spojler)), ona ima posebno mjesto u povijesti smrtonosnih holivudskih predmeta opsesija, jer realno teško je i naći veću opsesiju od te njegove.
A kada Stewart postane toliko opčinjen gospođom koja nestaje i kada zbog nje zanemari savršeno dostojnu i dostupnu Barbaru Bel Geddes... mi mu povjerujemo.
8. Rita Hayworth kao Elsa Bannister - film The lady from Shanghai / Dama iz Šangaja (1947.)
Orson Welles je i režirao, ali i odigrao glavnu ulogu u Dami, a reklo bi se da bi sam po sebi njegov irski naglasak bio dovoljan razlog da mu Rita napravi pakao od života, međutim ona bi to napravila iovako-ionako u ovom vrhunski napravljenom trileru... mada se nešto slično dogodilo i u stvarnosti među njima.
Stilski perfektan, sa scenama koje se duboko urežu u sjećanje (ne samo ona s ogledalima), Dama iz Šangaja je među velikim naslovima žanra, kao što je i Elsa Bannister među velikim fem-fatalicama. A super je i Everett Sloane kao bogati šonjo. U svakom slučaju, i ovdje smo ispunili obećanje pa je Rita dobila zasluženo mjesto pri vrhu iako joj najslavnija Gilda tavori negdje oko sredine ljestvice.
7. Lana Turner kao Cora Smith - film The postman always rings twice / Poštar uvijek zvoni dvaput (1946.)
I svoja i drugačija je priča Poštar zvoni dvaput koja je ispredena milijun puta, ali vjerojatno najbolje u ovih nešto više od sat i po, od momenta kad je John Garfield dodriftao i potražio šljaku na određeno vrijeme kod Lane i supruga, pa do ispovijesti: "Oče, pomoli se da budem s njom gdje god to bilo, pa i na onom svijetu."
Za Turnerovu se silazi i do pakla, to je njemu odmah bilo jasno, bilo je i gledateljima, tako da je ova (prva) verzija Poštara ostavila ipak dalekosežniji utjecaj od one s Nicholsonom i Jessicom, pa je zato Lanina Cora bolje plasirana i sigurna u top 10 za razliku od Core 2. Šteta je samo što nemamo 22 Core, jer to je lik koji vrijedi ponavljati iznova i iznova.
6. Ava Gardner kao Kitty Collins - The killers / Ubojice (1946.)
Epski naslov, epski likovi, epski redatelj, a izdvojiti par riječi prije svega o Kitty je jako teško pošto je ona žena o kojoj se ne izdvaja par riječi. Citat koji nosi ovu listu i koji glasi "To su bile žene koje su sa sobom nosile hladnoću leša" (malo je melodičnije bilo na engleskom) odnosi se upravo na lik Ave Gardner i zaista nije potrebno još mnogo toga znati o njoj. To je bila najava svih femme fatale koje vladaju tablom, a kao što je Kitty zaslužila da ih svojim licem sve predstavlja, tako i ta rečenica možda najbolje predstavlja nju.
Kako je samo napravila onaj kružić stopalom ležeći u krevetu kada je Lancastera trebalo uvjeriti da pristane na pljačku, nema sumnje da bi pristao i na prodaju očevine poslije toga. Kao i u slučaju Poštara, i ovdje postoji remake, ali ne tražite Avu u liku Angie Dickinson pošto ona u remakeu tumači posve drugačiju ulogu, a možda je i bolje, jer zašto bi itko na svijetu htio da se usporedi s ubitačnošću Ave Gardner u liku Kitty Collins?
5. Sharon Stone kao Catherine Tramell - film Basic Instinct / Sirove strasti (1992.)
Michael Douglas je bio protiv odluke da se Sharon Stone stavi da igra tako veliki lik u Sirovim strastima, smatrao je da je potrebno etablirano ime da zajedno s njim iznese film. Predlagao je Michelle Pfeiffer i Demi Moore, ali nijedna od već "zvjezdanih" glumica nije bila spremna da se skroz skine za ulogu. Čak 13 ih je odbilo.
Redatelj Paul Verhoeven je bio drugačijeg mišljenja nakon testa koji je Sharon uradila, a već je bio impresioniran načinom na koji je ranije iznijela ulogu u, također njegovom, Totalnom opozivu i kako se lako šaltala sa slatkoće na okrutnost i obrnuto. Tako da su i Verhoeven i Stone poslije tih 13 u tom trenutku većih imena dočekali da najzad ona službeno uđe u lik Catherine Tramell.
Kao što već ranije spominjasmo, prekrštanje nogu i pokazivanje vršnjakinje u legendarnom segmentu je postalo neslužbeno najpauziranija scena u povijesti videouređaja, a to mu je samo jedna od milijun laskavih titula iz kategorija "perverzno" i "filmski nezaboravno". Dovoljno da se stigne do nivoa onih 13 "većih" glumica i da se većina njih čak i nadmaši.
A ovo je bilo malo trivia sadržaja o Sharon Stone u Strastima pošto je izlizano dopunjavati praznim frazama i opisivati film koji sigurno svi dobro znate.
4. Mary Astor kao Brigid O'Shaughnessy - film The Maltese falcon / Malteški sokol (1941.)
Catherine Tramell je velika, ali je zato plačljiva, prevrtljiva i nadasve lažljiva Brigid O'Shaughnessy, tj. Ruth Wonderly prva službena femme fatale u prvom službenom noir filmu, jer sve prije Malteškog sokola se u najčešćem broju slučajeva svrstava u pre-noir, a od Malteškog kreću prave stvari, pa sve do Dodira zla.
Priča Dashiella Hammetta o Samu Spadeu s Johnom Hustonom iza kamere i Humphreyjem Bogartom kao vodećim junakom je takav skup gigantskih imena i pojmova da je teško pričati samo o inače najboljoj u komedijama Mary Astor i njenoj Brigid (ipak je po tom imenu najviše volimo), a bila je zaista divna iako je svaki šamar zaslužila od onih dobivenih, možda i još koji. You're good. You're very good, rekao joj je Spade, mi potvrđujemo.
3. Kathleen Turner kao Matty Walker - film Body Heat / Tjelesna strast (1981.)
Da kojim slučajem izraz femme fatale još uvijek nije postojao 1981. godine, morao bi tada biti izmišljen, jer se donesena vjetrom i okupana znojem u filmu Body Hear pojavila Kathleen Turner. Od tadašnjih 27 do današnjih 60 i kusur godina poviše toga se promijenilo u njenoj fizičkoj pojavi, ali nije to mnogo ni važno... bujica seksepila i erotičnosti koja je izbijala u tom filmu, to je ono kako ćemo je se sjećati zauvijek.
A kada vidite usamljenog čovjeka kako po kiši lelujavo šeta ulicom dok se svjetlost lampiona odbija o kristalne baruštine, a onda bljedunjav i ispijen ulazi u lokal i cijelu večer ostaje za šankom u društvu stotina žestokih tekućina i isto toliko pogleda u prazno, jednostavno znate da je razlog tome žena poput Kathleen Turner.
I to je tako otkako se William Hurt prvi nasanjkao na njen glas sastavljen od ne baš najsitnije pješčane prašine i otkako su njih dvoje kroz erotske sekvence zajedno odbrojavali vrijeme do njegovog pada, sve u okviru najboljeg updatea na klasični noir koji je suvremena era zabilježila. A čini se da ni Hurt sve to nije zažalio...
2. Barbara Stanwyck kao Phyllis Dietrichson - film Double indemnity / Dvostruka nadoknada (1944.)
Pa što reći... Stanwyck kao nositeljica žanra i Phyllis kao vjerojatno prvo lice koje većini ljudi padne na pamet kada se izgovori "femme fatale", a eventualno je samo iza insekta i Yoko Ono kad se spomene izraz crna udovica. Klasik Billyja Wildera po knjizi Jamesa M. Caina je britkije od He-manove sablje napisan (pomogao i Chandler) i realiziran, a obrušavanje gospođe Dietrichson na nesretnog Waltera Neffa i prije svega na soon-to-be-gone supruga je poezija među trilerima.
A Phyllis je ne samo u društvu najvećih "fatale" dama nego i uopće najvećih negativaca američkog filma. Sve ono što smo rekli za ulogu Kathleen Turner u Tjelesnoj vrelini, važi i za Barbaru ovdje, uz jednu malenu razliku - ona je to uradila skoro četiri desetljeća ranije.
1. Jane Greer kao Kathie Moffat - film Out of the past / Iz prošlosti (1947.)
Otprilike sam napravio listu s čitavom 51 točkom samo da bi na vrhu bio Out of the past, jer kud ćeš bolji marketing od content marketinga, i sve je bilo vrijedno truda jer ovaj film zaslužuje da se svaki njegov obožavalac na svaki način dovije publici i predstavi joj proizvod kao da mu život o tome ovisi.
Out of the past je primjer iz udžbenika kako jedan noir treba izgledati i ako pojma nemate što ta odrednica uopće znači, samo pogledajte taj film i sve će vam se samo kazati. A kao jedna od najjačih karika spomenutog djela, Jane Greer bi u sretnim okolnostima bila jedna od najprepoznatljivijih stavki u svih pet tekstova, ali okolnosti morate same napraviti sretnima. Elem, lik Kathie Moffat...
- Ne može biti sasvim loša. Nitko nije.
- Nije, ali ona je najbliža tome.
Ta replika iz mora pamtljivih replika je možda najbolje opisuje, a dok su druge ledene kraljice holivudskih mračnih trilera morale se upinjati da ne promijene izraz lica dok čine gorkima sudbine noir protagonista, Jane Greer je imala tu sreću (hm) da posjeduje prirodan deformitet lica i da joj jedan obraz bude sasvim nepokretan, što je samo pomoglo njenoj ionako savršenoj predstavi lijevanog željeza u ženskom obliku, a naravno da i dalje govorimo o ulozi Kathie i najnoirskijem od svih noir klasika, kao što je ona najnoirskija od svih noir dama.
Otkad se u svojoj prvoj sceni pojavila ušavši u akapulkovski lokal La mar azul ne bi li se sklonila od sunčanice i okrenula ploču u glavi Roberta Mitchuma, pa sve do posljednje i "Prljavi, prevrtljivi štakoru" oproštajne rečenice, ona je sa svoje 22 godine života na leđima, koje bi normalnoj ženi bile dovoljne da eventualno opere čaše od viskija i pepeljare iza Mitchuma i Douglasa, nosila suvereno svoje breme fatalnosti koje joj prirodno stoji poput onog kamenog obraza i noseći njega nosila i filmčinu u nastajanju s dvjema legendama trake, također u nastajanju... "kao list koji vjetar tjera od jedne kaljuge do druge".
I to je bila Jane Greer na prvom mjestu, to je bilo još 50 krvoločnih predatora na 50 preostalih mjesta, a neke nove liste će doći, ali teško da će imati toliko točaka. Možda je i bolje, jer rijetko koja stavka američke kinematografije zaslužuje opširniji pristup nego arhetip antijunakinje koji je film noir stvorio kao neku vrstu osvete emancipaciji žena i onda u desetljećima koji slijede dobio obijanje o glavu istom tom motivu.
Jer zašto bi neka žena pogledala ove gospodične i rekla "ja ne želim biti kao one", valjda osnovno poznavanje psihologije govori da će slučaj biti posve obrnut. No to su druge teme, a ovu zasad zaključujemo i čestitamo još jednom Jane Greer u Out of the past, koja je zasluženo zauzela prvo mjesto bez obzira na to što je i za taj odabir motivacija samog autora teksta vrlo upitna. Valjda se neće i njemu obiti o glavu...