Jutro smo proveli u Dubravkinom putu na sjajnoj, stručnoj i zabavnoj prezentaciji šampanjaca Bruno Paillard. Poslije osam vrlo dobrih do odličnih uzoraka odlučili smo otići na krepki, malo jači ručak. Sjetili smo se rustikalnog, starinskog restorana Stari Fijaker u obližnjoj Mesničkoj ulici, gdje nismo jeli godinama.
Prije rata, Stari Fijaker bio je popularna pivnica s kvalitetnom i jednostavnom hranom. U ranim devedesetima novi su vlasnici u Fijakeru pokušali prodavati krokodile, klokane i nojeve, no taj se egzotični gastronomski pristup nije isplatio pa se Fijaker vratio starinskim, gostioničarskim, "domaćinskim" jelima.
Otišli smo na Fijakerovu web stranicu da pogledamo aktualni jelovnik, koji izgleda kao da je prepisan iz zagrebačkih državnih restorana od prije pola stoljeća. Što je manji problem. Veći je problem što uz svako od četrdesetak jela piše, doslovno, cijena na upit.
Klipići i pogačice - cijena na upit
Sir i vrhnje - cijena na upit
Tartar biftek - cijena na upit
Šunka s jajima - cijena na upit
Biftek - cijena na upit
I tako do kraja menija, čak i uz kavu piše cijena na upit. Što je sve sasvim apsurdno. Prvo, termin cijena na upit ("market price" u menijima na engleskom) koristi se vrlo rijetko, za vrlo skupe sastojke poput velikih rakova, kavijara ili wagyua visoke kategorije.
Drugo, jelovnici se objavljuju na webu zato da bi gosti znali što i po kojoj cijeni mogu jesti u određenom restoranu. Ako uz popis jela nema cijena, objava menija na internetu prilično je besmislena.
Treće, ako se Stari Fijaker tako nemarno i lijeno odnosi prema gostima u web prezentaciji svog jelovnika, tko kaže da nisu jednako nemarni i lijeni i u nabavi i u kuhinji. Internetski jelovnik Starog Fijakera primjer je lošeg, baš amaterskog pristupa ugostiteljstvu.
Tekst je, uz dozvolu, u cijelosti prenesen s portala Kult Plave Kamenice.