Lijekovi za mršavljenje poput Ozempica i Wegovyja nekima donose izvanredne rezultate, no kod drugih jednostavno ne djeluju. Nova studija znanstvenika sa Sveučilišta Stanford otkriva da razlog možda leži u genetici, odnosno u "genetskom propustu" koji nosi dio populacije. Istraživanje je otkrilo zašto neki pacijenti ne reagiraju na lijekove koji sadrže hormon GLP-1.
Genetska otpornost na lijekove
Znanstvenici su otkrili da pacijenti s određenim genetskim varijantama, za koje se procjenjuje da ih ima oko 10 posto populacije, ne ostvaruju očekivane koristi od uzimanja lijekova za dijabetes. Te varijante, kako navode stručnjaci, "uzrokuju iznenađujući i još uvijek zagonetan fenomen koji istraživači nazivaju otpornošću na GLP-1". Kod tih osoba razine hormona GLP-1, koji pomaže u regulaciji šećera u krvi, povišene su, ali biološki manje učinkovite.
"Još nije jasno utječu li te varijante i na gubitak tjelesne težine kod uzimanja lijekova poput Ozempica i Wegovyja, koji se sve češće propisuju za liječenje pretilosti", dodaje se u studiji. Za liječenje pretilosti ti se lijekovi obično primjenjuju u višim dozama nego za dijabetes.
Desetogodišnja studija
Analiza, koja je trajala deset godina i uključivala eksperimente na ljudima i miševima te podatke iz kliničkih ispitivanja, objavljena je u travnju u časopisu Genome Medicine. Tim sa Stanforda godinama je proučavao ovaj fenomen, a rezultati su ih toliko iznenadili da su se konzultirali sa stručnjacima diljem svijeta.
Studija se usredotočila na regulaciju šećera u krvi i otkrila da osobe s ovim genetskim varijantama ne mogu sniziti razinu glukoze u krvi jednako učinkovito kao osobe bez njih. Stručnjaci su istraživali dvije genetske varijante koje utječu na enzim poznat kao PAM, koji aktivira niz hormona u tijelu, uključujući i GLP-1.
"Pretpostavili smo da ako postoji problem s tim enzimom, to će se odraziti i na druge biološke procese koji neće ispravno funkcionirati", izjavila je jedna od vodećih autorica istraživanja, dr. Anna Gloyn.
Tijekom istraživanja, odrasli sudionici s genetskom varijantom i bez nje popili su otopinu šećera, nakon čega im se sljedeća četiri sata svakih pet minuta mjerila razina šećera u krvi. Rezultati su bili "potpuno suprotni od onoga što su očekivali", rekla je dr. Gloyn. Pacijenti s varijantom imali su povišene razine hormona GLP-1.
"Iako su osobe s varijantom gena PAM imale više razine GLP-1 u krvotoku, nismo uočili dokaze pojačane biološke aktivnosti", pojasnila je. "Razine šećera u krvi nisu im se spuštale brže. Bilo je potrebno više GLP-1 da bi se postigao isti biološki učinak, što znači da su otporni na njega."
"Pitanje od milijun dolara"
Tim sa Stanforda je kroz različita ispitivanja zaključio da je ovaj fenomen "specifičan za lijekove koji djeluju preko GLP-1 receptora". Dr. Gloyn smatra da su potrebna daljnja istraživanja o tome kako genetika utječe na različite reakcije na ove lijekove kako bi se dodatno "objasnilo zašto neki pacijenti na njih slabo reagiraju".
Priznala je da stručnjaci još nisu uspjeli "precizno utvrditi" zašto su ljudi s ovim genetskim varijantama otporni. "To je pitanje od milijun dolara", zaključila je.