PRIJE nego što je utjelovio kaskadera u hvaljenoj akcijskoj komediji The Fall Guy, Ryan Gosling glumio je kaskadera u jednom puno mračnijem filmu koji mnogi ljubitelji akcije smatraju zaboravljenim draguljem. Riječ je, naravno, o filmu Vožnja (Drive) iz 2011. godine, akcijskoj drami redatelja Nicolasa Windinga Refna.
U vrijeme izlaska o Vožnji se naveliko pričalo. Danas, međutim, rijetko tko spominje ovaj film u razgovorima o modernim klasicima, za razliku od naslova poput Paklenog šunda ili Vrućine. To je prava šteta jer je Vožnja izvanredno ostvarenje koje zaslužuje biti na tom popisu. Vrijeme je da se podsjetimo zašto.
Goslingov lik u ovom klasiku nema čak ni ime, poznat je jednostavno kao Vozač. Ta misterioznost daje mu auru nedodirljivosti. Danju je holivudski kaskader i automehaničar, a noću vozač za bijeg kojeg unajmljuju kriminalci. Ta dvojnost stvara napetost i postavlja pitanje što je opasnije: riskirati život pred kamerama ili u mračnim ulicama Los Angelesa?
Odgovor postaje jasan kada se u njegov život uplete susjeda Irene (Carey Mulligan) i njezin sin. Njegov dotad uredan dvostruki život, vođen u suradnji s vlasnikom radionice Shannonom (Bryan Cranston), komplicira se do krajnjih granica. Vozač se, kako bi zaštitio Irene, upliće u pljačku s njezinim mužem (Oscar Isaac) i ulazi u smrtonosnu igru s mafijašima (Albert Brooks i Ron Perlman) iz koje nema povratka.
Goslingova izvedba je maestralna. U bijeloj satenskoj jakni sa zlatnim škorpionom na leđima on je gotovo nijemi protagonist koji više govori pogledom i djelima nego riječima. Njegova smirenost dok čini nasilna djela zastrašujuća je i fascinantna, čineći Vozača jednim od najupečatljivijih filmskih antijunaka.
Jedan od najjačih aduta filma je njegova filmska glazba, koju potpisuju Cliff Martinez i Johnny Jewel. Glazba u Vožnji toliko je specifična da je postala kultna. Iako je radnja smještena u 2011., film odiše synth-pop estetikom osamdesetih, stvarajući jedinstveni kontrast s mračnom i nasilnom pričom.
Pjesme poput Nightcall od Kavinsky & Lovefoxxx ili A Real Hero od College & Electric Youth nisu samo pozadinska glazba, već ključni dio narativa. One istovremeno djeluju kao da se savršeno uklapaju i kao da su potpuna suprotnost onome što gledamo na ekranu. Taj čudni spoj vedrog, retro elektroničkog zvuka i brutalne drame stvara hipnotičku atmosferu bez koje Vožnja ne bi bila ni približno toliko dobar film.
Nicolas Winding Refn poznat je po svom prepoznatljivom vizualnom stilu, a Vožnja je vjerojatno njegov najpoznatiji rad. Film je vizualno zapanjujuć od neonskih svjetala Los Angelesa do usporenih kadrova koji naglašavaju napetost. Refn se ne boji koristiti tišinu i duge kadrove kako bi izgradio atmosferu, dajući filmu autorski dojam u okviru akcijskog žanra.
Stil se ne očituje samo u vizualima, već i u karakterizaciji. Svaki lik, od Vozača do sporednih uloga poput mafijaša kojeg glumi Albert Brooks, odiše specifičnim karakterom. Nasilje je stilizirano, brutalno, ali nikad samo sebi svrha. Svaki element, od dijaloga do načina na koji likovi umiru, pažljivo je osmišljen kako bi pridonio jedinstvenom i neponovljivom osjećaju filma.
U svojoj srži priča filma Vožnja je prilično jednostavna – radi se o pljački koja je pošla po zlu. Vozač se zbog ljubavi i osjećaja dužnosti upliće u posao kojem više nije dorastao, a posljedice su krvave. No, upravo ta jednostavnost omogućuje da stil, gluma i glazba dođu do punog izražaja.
Priča koja je u teoriji mogla djelovati kao još jedan uobičajen triler, u rukama Refna i s Goslingom u glavnoj ulozi pretvorena je u napetu i emotivnu odiseju. To je dokaz da nije uvijek važna kompleksnost zapleta, već način na koji se priča ispriča.
Prečesto se događa da su filmovi manji od zbroja svojih dijelova. Možemo uživati u pojedinim aspektima, ali cjelina ne ostavlja dubok dojam. S Vožnjom to nije slučaj. Ovdje se sve savršeno poklopilo: likovi, atmosfera, glazba, priča i stil. Rezultat je film koji ostaje urezan u pamćenje dugo nakon gledanja.