"Želim oteti dramu od HBO-a i vratiti je na veliki ekran", kaže u jednoj sceni filma Sentimental Value lik ostarjelog režisera koji priprema svoj povratak na scenu, a ta pompozna i pretenciozna rečenica koja govori o važnosti snažne drame na filmskom platnu kao da opisuje sve filmove koji su ove godine nominirani za Oscara u kategoriji međunarodnog filma.
Ta je kategorija gledateljima često slabije poznata jer se u njoj nalaze filmovi sa svih krajeva svijeta, često uspješni na filmskim festivalima, ali bez domaće kino distribucije pa Oscari u toj kategoriji nerijetko iznenade i filmske profesionalce.
Ove je godine, međutim, konkurencija iznimno zanimljiva, a većina filmova bila je, upravo jest ili će upravo ući u domaću kino distribuciju te tako postati dostupna gledateljima, stoga ćemo pokušati pomoći kratkim vodičem kroz naslove koji su ove godine nominirani u kategoriji najboljeg međunarodnog filma.
U kinima se upravo prikazuje brazilski triler u kojem Wagner Moura, poznat nam po ulozi Pabla Escobara u seriji Narcos, glumi tehnološkog stručnjaka koji se 1977. godine, tijekom vojne diktature koja je vladala Brazilom od sredine šezdesetih do sredine osamdesetih, vraća u rodni grad Recife kako bi se pod lažnim imenom sklonio od korumpiranog režima i režimskog tajkuna koji je za njim poslao plaćene ubojice.
Film cijenjenog redatelja Klebera Mendonçe Filha, u trajanju tek nešto kraćem od tri sata, isprva je prilično zahtjevan te traži od gledatelja da spoji ključne narativne linije s društvenim kontekstom unutar kojega se priča raspliće, no kako vrijeme odmiče tako postaje sve uzbudljiviji, napetiji i potresniji.
Ipak, njegov najzanimljiviji dio jest prikaz državnog uređenja pod vojnom diktaturom: to je zemlja u kojoj su gotovo svi državni službenici korumpirani te ih je teško razlikovati od kriminalaca, leševi danima leže na cesti bez da ih tko sklanja, a tajkuni poslovne probleme rješavaju uz pomoć plaćenih ubojica. U odnosu na Brazil prije pedeset godina, Divlji zapad s kraja 19. stoljeća čini se pitomom, dobro uređenom i funkcionalnom pravnom državom.
Dojam raspada države i njezinog sustava vrijednosti naglašen je i izuzetno atraktivnim koloritom pa nas taj kontrast između živopisnih i dobro osunčanih kadrova jedne prekrasne zemlje i države koja se doslovno raspada još jače pogađa. Ovom sjajnom filmu kojemu, kako vrijeme odmiče, sve više rastu izgledi za osvajanje Oscara, najveći uteg predstavlja činjenica da je prošle godine Oscara u istoj kategoriji odnio također brazilski film, Još sam ovdje (I'm Still Here), koji se bavio istom tematikom, tragičnim sudbinama protivnika vojne diktature.
Osim u kategoriji međunarodnog filma, Tajni agent nominiran je i za najbolji film godine, casting i glavnog glumca. Wagner Moura je zaista izvanredan, no ako vam se čini da će pored Timothéeja Chalameta i Leonarda DiCaprija teško do zlatnog kipića, imajte na umu da mu je to jednom, prilikom dodjele Zlatnih Globusa, već uspjelo.
Film španjolskog redatelja Ólivera Laxea nesumnjivo je obilježio prošlu godinu, barem kad je o festivalskim i art filmovima riječ. Laxe je zamiješao neobičan i privlačan spoj obiteljske drame, psihodeličnog trilera i filma ceste, ako se cestama mogu zvati jedva prohodni pustinjski putevi kojima lutaju glavni junaci filma.
Nakon propale ilegalne rave zabave, smještene u sjevernoafričkoj pustinji, jedan otac koji traži kćer i njegov sin koji traži sestru odlučuju se pridružiti manjem društvu čudaka koji kreću u potragu za nekom drugom, tajnom Ultrom usred pustinje. Ono što slijedi jest šokantna i pogibeljna avantura koja će mnoge podsjetiti na kultni francuski film Nadnica za strah.
Ovaj vizualno atraktivan, a događajima na platnu ekstravagantan španjolski film na prošlogodišnjem je festivalu u Cannesu osvojio Nagradu žirija, no usprkos tome nije posve razriješio dilemu je li riječ o umjetničkom filmu godine ili tek o trijumfu banalnosti u stilu "putovanja važnijeg od cilja" ili tako nekako.
Film je to koji putem, od jednog do drugog šokantnog događaja, zagubi motive s kojima je na putovanje krenuo, no njegov hipnotički ritam, naglašena glazbena kulisa i spektakularni vizualni identitet prilično dobro maskiraju unutarnje, dramaturške manjkavosti. Bez sumnje zanimljiv film, ali rekao bih ipak s nešto slabijim šansama za zlatni kipić od uvjerljivije konkurencije.
Čuveni iranski redatelj Jafar Panahi opet je složio sjajan koncept i još ga zabavnije izveo te njime osvojio Zlatnu palmu na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu. Njome je, pak, zaokružio filmski Big Three, odnosno pobjede na sva tri najveća europska filmska festivala, i postao tek peti redatelj u povijesti kojemu je to uspjelo.
Što učiniti kad na ulici sretneš čovjeka koji te mučio u zatvoru, ubiti ga ili ne? Glavni junak ovog filma nema oko toga dileme, ili barem misli da je nema dok ne shvati kako nije siguran u njegov identitet. Je li čovjek kojega je namjerio živog zakopati zaista onaj kojeg traži ili je riječ o grešci? U pomoć zove druge političke zatvorenike kako bi mu pomogli u identifikaciji, no oni ne budu od koristi pa se rješenje ove komplicirane moralne dileme ne nazire, već svakom scenom postaje sve teže.
Kombinirajući dramu s crnom komedijom, Panahi je ostvario jedan od najoriginalnijih filmova godine u kojemu se maestralno isprepliću tragedija dobrog čovjeka koji se zamalo pretvorio u zločinca i komedija situacije u kojoj se dotični zatekao.
Šanse za Oscara nisu velike, ali s obzirom na aktualne događaje u Iranu te Panahijev disidentski status, nisu ni zanemarive. Uostalom, to je jedna od rijetkih nagrada koja Panahiju nedostaje.
Česta kritičarska fraza kako ovo nije film za svakoga mogla bi stajati uz svaki od spomenutih filmova, no uz ovaj pristaje još mnogo, ali baš mnogo više. Film koji na Oscarima predstavlja Tunis srceparajuća je dokudrama o pokušaju tima volontera palestinskog Crvenog polumjeseca da pomogne šestogodišnjoj djevojčici Hind koja je ostala zarobljena u automobilu usred ratnog pohoda izraelske vojske u Gazi.
Djevojčica im telefonski objašnjava kako je njezina obitelj mrtva u autu i moli ih da dođu po nju, a oni bi to rado učinili, no da bi osigurali spasiteljima siguran prolaz do nje potrebno je pribaviti niz dozvola. Ta spora i mukotrpna birokratska procedura izluđuje članove tima, no podjednako i gledatelje koji su također cijeli film na rubu svega, živaca, energije, empatije…
Film cijenjene tuniške redateljice Kaouther Ben Hania rekonstruira istinit slučaj koji se dogodio u Gazi 2024. godine, no kao da to nije dovoljno jezivo, koristi i stvarne snimke telefonskih razgovora s očajnom djevojčicom, što ga čini jednim od najpotresnijih filmova koje sam ikada gledao.
Film je nagrađen Srebrnim lavom, odnosno Velikom nagradom žirija na prošlogodišnjoj Mostri, dok će šanse za Oscar više ovisiti o političkom raspoloženju glasača Akademije, nego o samoj kvaliteti filma.
Norveška obiteljska drama prvaka europskog filma Joachima Triera bez sumnje je najveći favorit za osvajanje Oscara u ovoj konkurenciji, o čemu svjedoči čak devet nominacija u gotovo svim najvažnijim kategorijama, uključujući i onoj za Najbolji film godine.
U središtu priče je odnos dviju kćeri, sada u tridesetim godinama, s ocem, ostarjelim filmskim redateljem koji očajnički želi povratak na scenu. Njegov pokušaj pridobivanja starije kćeri da glumi u njegovom novom filmu kod obje sestre izaziva odbojnost i prisjećanje na očevo zanemarivanje i ignoriranje. Ovaj je, naime, samodopadni, narcisoidni tip kojega su djeca zanimala tek ako su igrala u njegovim filmovima, no izvan toga je, fokusiran na svoju umjetnost, na njih zaboravljao. Baš kao i na svoje najbliže suradnike. Sada, pod starije dane, želio bi to promijeniti i ponovno im se približiti.
Snimiti od ovako kompleksnog i teškog materijala serioznu psihološku dramu pothvat je dostojan Bergmana, no Trier, kojega najbolje znamo po podjednako uspješnoj Najgoroj osobi na svijetu, specijalizirao se baš za ovakve iznimno suptilne dramske situacije. U njima se minimalističkim prosedeom uspijeva probiti kroz mnogo više slojeva zapretenih međuljudskih odnosa - koji se često bolje iščitavaju u neizrečenom nego u izrečenom – no što smo navikli.
Ne bježeći od sentimentalizma film izbjegava sladunjavost te nam omogućava da shvatimo sve perspektive ove kompleksne i često mučne obiteljske situacije, a osim Triera zasluge za to pripadaju vrlo suptilnoj glumačkoj igri cijele ekipe predvođene Stellanom Skarsgårdom i Renate Reinsve. Koliko je film glumački uvjerljiv govori i činjenica da ima nominacije u sve četiri glumačke kategorije.
Ovako zahtjevan film teško bi se probio do multipleksa da nema devet nominacija za Oscara pa evo ga u najavi za Cinestar 5. ožujka, točno deset dana prije dodjele Oscara i eto dobrog načina da je dočekate spremni.
Navijam za Tajnog agenta, bilo bi mi neizmjerno drago da Oscar ode Glasu Hind Rajab, no dobit će ga Sentimentalna vrijednost.