INGMAR Bergman, rođen 14. srpnja 1918. u Uppsali u Švedskoj i preminuo 30. srpnja 2007. na otoku Fårö, bio je jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih filmskih i kazališnih redatelja svih vremena. Njegovo ime postalo je sinonim za introspektivno i poetsko filmsko stvaralaštvo, a njegov opus ostavio je neizbrisiv trag na svjetsku kinematografiju.
Bergman je odrastao u strogoj luteranskoj obitelji. Njegov otac bio je svećenik, a djetinjstvo je bilo obilježeno strogim odgojem i osjećajem krivnje, teme koje će kasnije postati središnje u njegovim filmovima. Još kao dijete, Bergman je otkrio fascinaciju kazalištem i lutkama, što je postalo njegova prva umjetnička opsesija.
U mladosti je bio očaran nacističkom ideologijom i podržavao je Hitlera tijekom Drugog svjetskog rata, ali nakon što je saznao za horore koji su se događali u koncentracijskim logorima, promijenio je mišljenje.
Studirao je književnost i umjetnost na Sveučilištu u Stockholmu, no većinu vremena provodio je u studentskom kazalištu. Iako nije završio studij, počeo je raditi u lokalnom kazalištu, a 1940-ih je započeo i filmsku karijeru kao scenarist i pomoćni redatelj.
Prvi međunarodni uspjeh došao je s filmom Osmijesi ljetne noći (Smiles of a summer night, 1955.), no pravu reputaciju filmskog filozofa stekao je s remek-djelima Sedmi pečat (The Seventh Seal, 1957.) i Divlje jagode (Wild Strawberries, 1957.).
U Sedmom pečatu vitez koji igra šah sa Smrću postao je jedna od najpoznatijih i najcitiranijih scena u povijesti filma, simbolizirajući čovjekovu potragu za smislom. Divlje jagode pak prikazuju introspektivno putovanje starog profesora suočenog s vlastitim promašajima i strahovima pred kraj života.
Bergmanovi filmovi istraživali su teme smrti, vjere, egzistencijalne tjeskobe, ljubavi i raspada ljudskih odnosa, uvijek s dubokom psihološkom slojevitošću i poetičnošću tišine.
1960-ih i 1970-ih Bergman je stvorio niz intimnih drama koje istražuju obiteljske i partnerske odnose, poput Persona (1966.), Sram (Shame, 1968.), Prizori iz bračnog života (Scenes from a Marriage, 1974.) i Jesenja sonata (Autumn sonata, 1978.).
Posebno važna bila je njegova suradnja s norveškom glumicom Liv Ullmann, koja je postala njegova muza, partnerica i majka njihove kćeri. Zajedno su stvarali neke od najdubljih i najintimnijih filmova koji su preoblikovali filmski izraz introspekcije.
Osim filma, Bergman je bio strastveni kazališni redatelj, posebno vezan uz Kraljevsko dramsko kazalište u Stockholmu. Iako je stekao svjetsku slavu kao filmaš, kazalište je često nazivao svojom istinskom umjetničkom kućom.
1960-ih se preselio na švedski otok Fårö, koji je postao njegov dom i stvaralačko utočište. Ondje je snimao neke od svojih najvažnijih filmova, a prirodni pejzaži otoka postali su karakterističan vizualni motiv u njegovom opusu.
U kasnijim godinama Bergman je režirao sve manje filmova, ali je ostao aktivan u kazalištu i na televiziji. Njegov oproštaj od filma dogodio se 2003. s filmom Saraband, svojevrsnim nastavkom Prizora iz bračnog života, u kojem se još jednom vratio temama ljubavi, gubitka i suočavanja s prošlošću.
Ingmar Bergman preminuo je 30. srpnja 2007. na otoku Fårö u 89. godini života. Njegova smrt označila je kraj jedne od najznačajnijih epoha u povijesti svjetske kinematografije.
Njegov utjecaj vidljiv je kod redatelja poput Woodyja Allena, Andreyja Zvyagintseva, Larsa von Triera, Alejandra González Iñárritua i mnogih drugih koji su preuzeli njegove tematske i vizualne motive.
Ingmar Bergman nije stvarao filmove kako bi zabavio publiku. On je stvarao da bi razotkrio najtamnije i najnježnije slojeve ljudske psihe, ogolio odnose, postavio teška pitanja i natjerao gledatelje da promišljaju o životu, smrti i Bogu.
Svojom iskrenošću, poetskim slikama i filozofskom dubinom Bergman je ostavio opus koji će vječno biti referenca za svakog tko traži umjetnost koja nadilazi granice i ulazi u samu srž čovjekove duše.