20. LISTOPADA 2006. godine u meksičkim kinima se počeo prikazivati fantastični film Panov labirint (El laberinto del fauno), po mnogima magnum opus redatelja Guillerma del Tora. Smješten u Španjolsku 1944. godine, u vrijeme Francove represije, film spaja fantaziju i povijesni realizam u poetičnu, ali brutalnu alegoriju o nevinosti suočenoj s tiranijom.
Del Toro je ovim filmom potvrdio svoj status jednog od najvažnijih vizionara suvremenog filma. Stvorio je priču koja nadilazi žanr - bajku o otporu, fantaziju o stvarnosti i mit o ljudskoj sposobnosti pronalaska svjetla i u najmračnijem labirintu.
U središtu priče nalazi se Ofelia (Ivana Baquero), djevojčica koja s trudnom majkom dolazi u vojni garnizon kojim upravlja njezin očuh, kapetan Vidal (Sergi López). On je simbol savršenog fašističkog ideala - beskompromisan, okrutan i opsjednut redom.
Usred tog režima straha i tišine, Ofelia otkriva ulaz u tajanstveni labirint. Tamo susreće Pana (Doug Jones), drevno mitsko biće koje joj otkriva da je ona zapravo reinkarnacija izgubljene princeze iz podzemnog kraljevstva. Da bi se vratila kući, mora ispuniti tri zadatka - svaki teži, mračniji i opasniji od prethodnog.
Kako se stvarnost oko nje pretvara u ratni pakao, granica između stvarnog i fantastičnog svijeta počinje nestajati. Del Toro postavlja pitanje koje odzvanja kroz cijeli film: je li Pan stvaran ili je mašta jedini način na koji djevojčica može preživjeti svijet odraslih koji je izgubio dušu?
Del Torov Panov labirint nije bijeg od stvarnosti, nego njezino poetsko produbljenje. Film koristi strukturu bajke da bi govorio o stvarnim povijesnim traumama. Ofelijini zadaci - hrabrost pred čudovištima, poslušnost vlastitoj savjesti i žrtva za druge - odražavaju moralne dileme svijeta odraslih koji je izgubio nevinost.
Fašizam i mašta postoje u filmu kao dva svijeta koji se ne poništavaju, nego se zrcale jedan u drugom. U Vidalovu svijetu pravila su jasna, ali okrutna; u Panovu svijetu čuda su moguća, ali uvijek nose cijenu. Upravo u tom spoju fantazije i stvarnosti leži snaga filma - bajka postaje način razumijevanja užasa, a okrutnost povijesti postaje pozadina iz koje izrasta nada.
Tematski, Panov labirint govori o moći pripovijedanja i ulozi mašte kao oružja otpora. Djetinjstvo se prikazuje kao posljednje utočište slobode, a bajka kao prostor u kojem se moralna istina može sačuvati kad svijet odraslih padne u barbarstvo.
Ofelijina tri zadatka nisu samo fantastične avanture - oni su simboli odrastanja, iskušenja i žrtve. Svaki korak dalje u labirintu vodi je bliže istini o sebi i svijetu koji ju okružuje. Film pokazuje da ponekad mašta nije bijeg, nego oblik otpora.
Mlada Ivana Baquero donosi nevjerojatnu emocionalnu dubinu Ofelijinu liku - njezine oči prenose strah, čuđenje i tiho prkosno dostojanstvo. Sergi López kao kapetan Vidal stvara jednog od najhladnijih negativaca moderne kinematografije - čovjeka koji ubija iz uvjerenja da donosi red. Maribel Verdú u ulozi Mercedes, žene koja u tišini pruža otpor, donosi snagu običnog čovjeka koji se usudi sanjati o slobodi.
Doug Jones, u dvostrukoj ulozi Pana i Pale Mana, fizičkom ekspresijom stvara bića koja su istodobno čudesna i opasna.
Panov labirint postigao je izniman uspjeh kod publike i kritičara. Osvojio je tri Oscara - za scenografiju, kinematografiju i šminku - te brojne međunarodne nagrade. Bio je nominiran i za najbolji strani film, a mnogi kritičari ga i danas smatraju jednim od najvažnijih filmskih ostvarenja 21. stoljeća.
Danas se Panov labirint smatra modernim klasikom, djelom koje je redefiniralo pojam filmske fantastike. Del Toro je pokazao da bajke mogu biti više od priča prije spavanja, one su podsjetnik na ono što znači biti čovjek.