IAKO su postali fenomen 21. stoljeća, filmski remakeovi stari su gotovo kao i sama filmska umjetnost, a prvim remakeom smatra se kratki uradak Georgesa Mélièsa Playing Cards iz 1896. godine. Većina filmofila složit će se da remakeovi rijetko dosegnu kvalitetu originala, no uvijek postoje iznimke koje uspiju nadmašiti svoje prethodnike.
Pitanje što remake čini "potrebnim" ili "nepotrebnim" vrlo je subjektivno, ali obično se nepotrebnima smatraju nove verzije već kultnih i priznatih remek-djela. Ipak, to ne znači da će remake biti loš. Kroz povijest kinematografije, neki "nepotrebni" remakeovi prkosili su svim očekivanjima i ispali sjajno. Collider je izdvojio deset takvih filmova.
Horor-komedija Ivana Reitmana Istjerivači duhova smatra se jednim od najvažnijih filmova 80-ih pa ne čudi da je najava moderne verzije s isključivo ženskom glumačkom postavom dočekana s velikom dozom skepticizma. Ipak, kad je film redatelja Paula Feiga stigao u kina, mnogi su se ugodno iznenadili. Iako nije riječ o vrhunskoj komediji, film je zabavniji nego što se očekivalo.
Glumačka postava je fantastična, vizualni efekti su impresivni, a mnoge šale pronašle su svoju publiku. Iako je ova verzija Istjerivača duhova bila nepotrebna, pokazala se kao reinterpretacija koja funkcionira na iznenađujuće mnogo razina.
Originalni film iz 1968. godine, u režiji Normana Jewisona, bio je toliko dobar da će 2027. dobiti još jedan remake, no vrijedi se prisjetiti onog prvog. Verzija Johna McTiernana iz 1999., s Pierceom Brosnanom i Rene Russo u glavnim ulogama, jednako je šarmantna kao i original, što potvrđuju i slične ocjene na filmskim platformama.
Iako nije bilo stvarne potrebe za preradom filma koji nimalo nije zastario, McTiernan je ponudio dovoljno svježine za ugodna dva sata gledanja. Elegantna, uglađena i romantična, ova verzija uspješno je modernizirala priču za novu generaciju. Nije riječ o napetoj avanturi, već o ugodnom i zavodljivom filmskom iskustvu.
Švedska dramedija Čovjek zvan Ove iz 2015. godine osvojila je publiku i kritiku, zaradivši čak i dvije nominacije za Oscara. Činilo se da je to zaokružena priča kojoj ne treba nastavak ili prerada. No, Hollywood ne može odoljeti amerikanizaciji uspješnih stranih filmova, pa je Marc Forster režirao Čovjeka zvanog Otto, s Tomom Hanksom u glavnoj ulozi.
Iako američkoj verziji možda nedostaje dio originalnosti i iskrenosti švedskog prethodnika, zahvaljujući sjajnoj glumačkoj postavi i scenariju koji lako pogađa emocije, Čovjek zvan Otto uspješna je dramedija. Film je zabavan, smiješan i emotivan te ostaje vjeran duhu originala, čime je zasigurno približio ovu fantastičnu priču široj publici.
John Wayne jedna je od najvećih legendi vesterna, a uloga u originalnom filmu Čovjek zvan Hrabrost donijela mu je jedinog Oscara u karijeri. Prerada takvog klasika činila se kao nemoguć zadatak, no ako je itko bio sposoban i dostojan toga, onda su to braća Joel i Ethan Coen. Njihova verzija na kraju je ispala toliko dobra da je, po mišljenju mnogih, čak i nadmašila original.
Uz fantastičnu glumačku postavu, predvođenu Jeffom Bridgesom i Hailee Steinfeld, te inteligentan scenarij i odličnu režiju, braća Coen stvorila su jedan od najboljih modernih vesterna. Iako nitko nije tražio novu verziju klasika iz 60-ih, braća Coen su još jednom dokazala da ne mogu promašiti.
Nakon što je redefinirao žanr fantastike trilogijom Gospodar prstenova, redatelj Peter Jackson prihvatio se jednako ambicioznog projekta - trosatne reinterpretacije priče o King Kongu. Prerada jednog od najvećih holivudskih klasika nikad nije lak zadatak. Iako Jackson nije nadmašio original, stvorio je vrlo impresivnu verziju priče o divovskoj gorili.
Jacksonov King Kong ističe se izvrsnom glumačkom postavom, revolucionarnim vizualnim efektima i epskim tonom koji opravdava dugo trajanje. Iako je bio nepotreban i možda preambiciozan, film je s vremenom samo dobio na vrijednosti.
Švedski horor Neka uđe onaj pravi iz 2008. godine odmah je po izlasku proglašen remek-djelom i jednim od najboljih horora 21. stoljeća. Apsolutno nitko nije tražio njegovu holivudsku verziju, no unatoč tome, redatelj Matt Reeves snimio ju je samo dvije godine kasnije. Na opće iznenađenje, film je ispao sjajan.
Iako Pustite me unutra nije dosegnuo razinu pamtljivosti švedskog originala, nije ni daleko iza njega. Film je zastrašujuć, dirljiv i odlično napisan. Unatoč tome što je snimljen tako brzo nakon prethodnika, nudi dovoljno drugačiji pristup da se doima kao svježa interpretacija romana Johna Ajvidea Lindqvista.
Glumac Bradley Cooper dokazao se kao fantastičan redatelj svojim debitantskim filmom Zvijezda je rođena, koji je zapravo treći remake originalne priče. Priča je prvi put ekranizirana 1937., a zatim ponovno 1954. i 1976. godine. Gotovo svaka generacija dobila je svoju verziju, a mnogi se slažu da je upravo Cooperova najbolja.
Zahvaljujući snažnim izvedbama Coopera i Lady Gage, izvrsnoj glazbi i osjetljivom prikazu mentalnog zdravlja, film je postao globalni hit. Iako ga nitko nije tražio, pokazao se kao savršen dokaz da i priča koja je ispričana više puta, uz pravu dozu talenta i kreativnosti, može ponovno oduševiti publiku.
Originalna Priča sa zapadne strane iz 1961. godine osvojila je deset Oscara, uključujući i onaj za najbolji film. Sama pomisao na preradu takvog klasika zvučala je suludo, pogotovo kad se saznalo da će je režirati Steven Spielberg, koji nikada nije snimio mjuzikl. No, upravo je to bio zanimljiv izazov.
Spielbergova verzija, s Rachel Zegler u glavnoj ulozi, ostavlja dojam kao da je redatelj cijeli život snimao mjuzikle. Njegovo razumijevanje žanra je toliko savršeno da je ovaj remake za mnoge čak i bolji od prethodnika. Dok original ima elemente koji danas djeluju zastarjelo, Spielbergova verzija je besprijekoran hit od početka do kraja.
Francuski triler Nadnica za strah smatra se jednim od najvećih filmova svih vremena. Nepisano je pravilo da se takva remek-djela ne diraju, no redatelj William Friedkin, na vrhuncu slave 70-ih, osjećao se dovoljno hrabro da prekrši to pravilo. Snimio je holivudsku verziju priče koja je postala gotovo jednako legendarna.
Friedkinov mračan prikaz ljudske prirode pokazao je da je redatelj razumio suštinu originala i nadogradio ga je vlastitom kreativnošću i originalnošću. Nije ga lako gledati, ali vrijedi svake sekunde.
Nemoguće je govoriti o vesternima, a ne spomenuti Sergia Leonea, oca špageti vesterna. Njegova slavna dolarska trilogija započinje filmom Za šaku dolara, koji je zapravo neslužbena obradba jednog od najvećih samurajskih filmova svih vremena - Yojimbo legendarnog Akire Kurosawe.
Kurosawa je redatelj koji je ostavio neizbrisiv trag na filmsku umjetnost i utjecao je na brojne filmaše, među kojima je Leone jedan od najupečatljivijih primjera. Može se raspravljati o tome je li remake filma Yojimbo uopće bio potreban, ali na kraju dana - Kurosawa i Leone su među najvećim redateljima u povijesti filma.
Zato i ne iznenađuje činjenica da se Yojimbo smatra jednim od najzabavnijih samurajskih filmova svih vremena, dok se Za šaku dolara istovremeno ubraja među najzabavnije i najuspješnije vesterne ikad snimljene.