KADA se Pakleni šund (Pulp Fiction) počeo prikazivati u američkim kinima 14. listopada 1994. godine, publika je svjedočila nečemu što je u tom trenutku djelovalo kao prekretnica. Film u režiji Quentina Tarantina, tada mladog redatelja koji je tek nedavno debitirao s filmom Reservoir Dogs, osvojio je Zlatnu palmu i odmah postao središnja točka rasprava o smjeru u kojem se kreće suvremena kinematografija.
Tarantino je u jednom filmu spojio elemente noira, crne komedije, pop-kulture i filozofske rasprave o moralu, a sve to u formi nelinearne strukture koja je prkosila holivudskim pravilima. Rezultat je bio radikalno svjež, samosvjestan i beskompromisan film koji je promijenio način na koji publika i industrija doživljavaju nezavisne filmove.
Pakleni šund sastoji se od triju međusobno povezanih priča koje dijele iste likove, prostor i ton, ali različite perspektive.
U središtu su dva plaćenika iz Los Angelesa, Vincent Vega (John Travolta) i Jules Winnfield (Samuel L. Jackson), koji rade za šefa mafije Marsellusa Wallacea (Ving Rhames). Njihove rasprave o trivijalnim temama, od burgera do teologije, pretvaraju se u neočekivane moralne ispovijedi.
Druga narativna linija prati boksača Butcha Coolidgea (Bruce Willis) koji odlučuje prekršiti dogovor s mafijom i pobjeći iz grada sa svojom djevojkom Fabienne (Maria de Medeiros).
Umjesto klasične naracije s početkom, sredinom i krajem, Tarantino koristi fragmentiranu strukturu: vrijeme, uzroci i posljedice nisu strogo povezani, ali svaki segment tematski doprinosi cjelini.
Film je okupio iznimno raznoliku glumačku postavu:
Uloga Vincenta Vege predstavljala je povratak Johna Travolte na filmski vrh nakon godina karijerne stagnacije, dok je Samuel L. Jackson stvorio jednog od najprepoznatljivijih likova devedesetih, čije su replike i biblijski citati postali dio popularne kulture.
Uma Thurman, u ulozi Mie Wallace, postala je simbol "tarantinovske" junakinje – žene koja istovremeno zrači inteligencijom, opasnošću i ironijom. Posebno je upečatljiva sekvenca u kojoj Vincent i Mia imaju plesnu točku.
Pakleni šund osvojio je Oscara za najbolji originalni scenarij, a bio je nominiran i za najbolji film, režiju, montažu i glumu. Na kino-blagajnama je zaradio više od 200 milijuna dolara, što ga je učinilo jednim od najuspješnijih nezavisnih filmova svih vremena.
Film je bio toliko utjecajan da je preoblikovao način na koji su autori, kritičari i publika počeli doživljavati suvremeni nezavisni film. Tarantinov pristup dijalogu, strukturi i tonu inspirirao je niz redatelja.
Desetljećima nakon premijere, Pakleni šund ostaje temeljno djelo moderne kinematografije.
Njegova sposobnost da poveže nezavisni film i popularni sadržaj, humor i tragediju, banalnost i dubinu, čini ga jednim od rijetkih filmova koji su istovremeno umjetnički vrijedni, ali i komercijalno uspješni.