KADA se Stephen King 1973. godine prvi put pojavio u knjižarama s romanom Carrie, nitko nije očekivao da će nekoliko godina kasnije ta relativno kratka i jednostavna priča postati jedno od najutjecajnijih filmskih iskustava sedamdesetih.
Brian De Palma je 1976. ekranizirao Kingov prvijenac, i u tom procesu dobio film koji mu je učvrstio reputaciju vizionara psihološkog horora, ali i projekt koji je otvorio posve novo poglavlje u odnosu između horora i mainstream Hollywooda.
Nije se radilo o skupoj produkciji, a glumci su u to vrijeme bili daleko od zvjezdanog statusa; upravo zato uspjeh Carrie i danas djeluje iznenađujuće. De Palmina ekranizacija postala je jedan od rijetkih horora koji su kritičari ozbiljno doživjeli u sezoni nagrada - nominiran je za čak dva Oscara.
Glavna junakinja Carrie White (Sissy Spacek) predstavlja arhetip srednjoškolske autsajderice: nesigurna je, tiha i stalno na meti ismijavanja. U školi je izopćena i ponižavana, kod kuće zarobljena u fanatičnom religijskom režimu majke Margaret (Piper Laurie). Pritisak je konstantan, a oba svijeta su neprijateljski nastrojena. Jedina razlika? U jednom je ismijavaju, u drugom je kažnjavaju.
No, Carrie ima nešto što drugi nemaju - telekinetičke sposobnosti koje polako izviru dok se iznutra raspada. U trenutku kada vršnjaci odluče iskoristiti njezinu ranjivost te joj postaviti okrutnu zamku na maturalnoj večeri, film prelazi iz drame u čistu katarzu užasa.
Carrie više nije žrtva - ona preuzima kontrolu. De Palma najveći dio filma gradi kroz tihe i neugodne tenzije, kako bi završnica u školskoj dvorani postala jedan od najmoćnijih vrhunaca u povijesti žanra.
U vremenu kada se horor još uvijek smatrao marginalnim žanrom, Carrie je dokazala kako se emocionalna autentičnost i nadnaravno mogu ujediniti u ozbiljnu dramu. Sissy Spacek i Piper Laurie nominirane su za Oscara zato što su svojim ulogama dale težinu koju horor do tada uglavnom nije imao.
Film ne djeluje zastrašujuće zbog krvi, nego zbog spoznaje da nasilje u Carrie nije “tamo negdje“, nego u stvarnosti koju svi razumiju: školske zajednice znaju biti brutalnije bilo kakvih demona.
Carrie je također pokrenula karijere glumaca koji su u sedamdesetima tek ulazili u industriju. John Travolta, tada tek sitno lice iz manjih projekata, preko Carrie je dobio svoj prvi zapaženiji filmski trenutak - samo godinu dana prije nego što se potpuno lansirao u orbitu s Groznicom subotnje večeri. Nancy Allen, Amy Irving i ostali mladi glumci dobili su platformu kakvu u hororu nitko nije očekivao.
Za De Palmu, Carrie je bila jasna poruka da horor može biti društveni komentar. Da teror može biti psihološki, da ga ne moraju stvarati čudovišta iz tame, nego ljudi, institucije i društveni pritisak.